Amela Čaušević: "Sami smo svoje zvijeri"

Čudne su ove misli. U tom zamršenom klupku teško pronalazim početak konca. Zašila bih jednom sve ovo i zatvorila najjačim šavovima. Da nikad ne popucaju, da se nikad ne otvore.

Znaš, lahko je odbaciti ili zašiti stvari u veliku platnenu vreću, da nas nikad više ne muče. Baciti kamenje iz srca niz rijeku da otplivaju daleko. Lahko mi je pobjeći od sivih sjenki, od ljudskih zvijeri, ali kako da pobjegnem od ove zvijeri u sebi? Postoji li toliko jak otrov za nju, postoji li metak koji je sposoban da je ubije?