Svako „gluho doba noći“ nosi svoju „paučinu“. Ako nisi sa dovama i uz dove onda si primoran da pričaš sa uspomenama. Čak i onda ako se srebrna magla spusti na njih one nas zovu, vabe….vuku za rukav, ovozemaljski realne, često bolne. Gledam u nebo. Zvijezde od leda stražare nad mojim gradom. Lirski zanesen razmišljam o ničemu, a kada razmišljam na taj način, prošlost me uvijek gurne u labirinte rata, kamene ulice i blatnjave šume. Žestoki ratnici dječijeg lica redaju se u safu uspomena. Jedina istinita bosanska bajka, od zlata.
