Rekla je da voli snijeg.
Bio sam kilometrima daleko od nje; u svakom smislu daleko. Gledao sam kroz prozor; bijele pahulje šarale su nebo, baš kao to je njen lik šarao mojim do maloprije čistim mislima.
'Ne volim snijeg' - pomislio sam, ali za divno čudo, ovaj put mi nije smetao. Nju je činio sretnom. Sputao sam potrebu da ju nazovem, da kažem da mislim na nju, da me čiste bijele pahuljice vraćaju njoj u mislima. Nisam mogao podnijeti da čujem ushićenost u njenom glasu kad čuje moj glas. Ne ovaj put. Ne ponovo.
