Bekir Bajramović / Kad je frka ne biraju se cipele

Jedino lijepo i vječno što je ostalo iz rata su ova ratna prijateljstva. Sklapana u vremenu kad se sve dijelilo:kora kruha,čaša vode,lijepa riječ pa čak i bol i suze. Nekako smo drugačiji mi ljudi tada bili,bolji,ne ovako sebični ,spremni pomoći jedan drugome i puni razumijevanja.

Piše: Bekir Bajramović / cazin.NET

 Sva prijateljstva,bez obzira gdje i kako nastajala su mi draga ali,ovi ratni jarani su mi nekako uvijek iznad,uvijek se obradujem susretu sa nekim od njih. Mada,i ti susreti su sve rijeđi,nema se vremena a i sve manje nas ima,odlazimo i mi polako. Vrijeme čini svoje. I četiri godine gladi,krvi i patnje su učinile svoje pa smo stavljeni na neku novu listu čekanja i,zaboravljeni od svih,polako odlazimo da popunimo prazna mjesta u nekom novom stroju.

A do tada,tu smo.Da se borimo i preživljavamo kako umijemo,da pokušavamo shvatiti ovakav „mir“ i ovo što smo „izvojevali“ ali, teško je ovo shvatiti,ni rat nismo shvatali. Ali eto,tu smo da se ponekad sretnemo,ispričamo malo jer, mi se odlično razumijemo i da se ponekad i nasmijemo. Oh,da,znamo mi i to,nismo se zaboravili smijati,samo je razloga za smijeh u ovoj zemlji sve manje.
Jedan od takvih susreta desio se nedavno.
Prema meni ide moj ratni jaran Hazim,dugačkim korakom grabi džadu,sa nekakvim crvenilom na licu kao da će svaki tren iz njega krv šiknuti.
„Pa 'đe si Hazime,šta tebe tako goni?“
„Nisam ja Hazim,ja sam Hazima,“odgovori pružajući mi ruku.
„Ta muči sestro „Hazima“,a od kad to?“nasmijao sam se.
„Evo od maloprije,“sad se i on/ona nasmija.“H'emo 'đe sjesti,ispričaću ti uz kahvu.“

„Odem ti ja jutros u bolnicu,“započe Hazim svoju priču:“predam knjižicu veli meni ona sestra:“Sjedite tamo i sačekajte.“ Sačekaću. A ono gužva,k'o da niko kod kuće ost'o nije,ni onima što rade u bolnici nije lako.Taman nekako da dođem na red kad ono kažu:“Sad je pauza,sačekajte malo.“ Sačekaću. Prošla pauza,ja opremio,moram sutra kod specijaliste a knjižica „vrijedi“ još danas.Brže-bolje pred zavod,dok još rade sa strankama pa da ovjerim knjižicu.Sreća nije bila gužva k'o što zna biti,nema njih mo're biti još petn'estak ispred mene.A još kad sam stao u red meni se ono malo navalilo al' sve kontam brzo ću. Bo'me ne'š. Sporo nekako ide,čini mi se da se red i ne pomjera.Hladno čekati napolju,snijeg se počeo topiti,zalio u cipele pa se smrze na onom betonu.Ama da mi je znati ko je pišanje nazvao „mala nužda“,šipak mala,ja crkajem. Još onaj smrdljivi oluk sa zgrade pored mene,pa sve čujem kako se voda slijeva,sve ono tiho žubori a ja pucam.Ostalo ih još dvoje ispred mene,doviknem ja kroz otvorena vrata onima unutra:“De požurite malo,“od tamo samo kratko:“Sačekaj.“ Sačekaću al' ne znam ja više ni jesam li doš'o il poš'o,ni kad sam uniš'o ni kako je ovjerila,crkajem brate i gotovo.Uletim u onaj jedan kafić,pravac WC.Usko nekako i samo dvoja vrata,na jednima muška a na drugima ženska cipela.Ja za kvaku na onim vratima sa muškom cipelom kad od tamo dreknu:“Sačekaj.“ Ajjjj...'šen'co.“Ma šta sačekaj,jebem ti više sačekaj,požuri upiša se ja živ,“dreknem i ja njemu nazad.A onda primjetim,odškrinuta ona vrata sa ženskom cipelom,nema nikoga.Uletim na brzinu,razrahatim se i taman izlazim kad dvije žene bahnuše unutra.Ona jedna ne bude li'na pa odmah meni:“Svašta,pa znate li vi čitati?“Ja se zacrvenio ko paprika,pokušavam objasniti,znam da sam kriv al' ne da žena ni probijeliti. Džaba,galami žena a i ja ću njoj:“Eto,ako će vam biti lakše i ja sam žensko,“pa onda požurim vani,kako me je danas krenulo bio sam se prep'o hoćel još i ona reći:“sačekaj da vidim,“e tek me onda ni'đe nema..Eto druže,ja na brzinu post'a Hazima.Ode ja sad,ističe mi parking karta,još mi samo lisice trebaju,“pozdravi se i izađe.

Sad znam otkud ono crvenilo na njegovom licu.Malo od studeni,sasvim malo od bijesa i,najviše od stida,znam ja njega.Ali,svakom se ponekad desilo da prigusti. Pa on ode na parking a i ja ću tamo.Požurio sam za njim i za dlaku kad mu nisam doviknuo...za dlaku ali,nisam. Dotuklo bi ga još jedno“sačekaj.“