Prije 12 godina Jasmin Smajlović je iz Srebrenika zaputio se u bijeli svijet kako bi radio i zaradio za sebe i svoju porodicu. Danas ima kćerku, sina i suprugu koja brine o njima.
Odluka da vozi kamion je, kaže, u porodičnim genima. Za Hayat.ba je govorio o trenutnom statusu vozača iz Bosne i Hercegovine, izazovima ali i lijepim stvarima s kojim se susreću.
Moj rahmetli otac, moj amidža, moj djed, moj dajdža… mogu do sutra nabrajati svi su bili vozači kamiona, tako sam i ja to postao, počinje priču.
Radni dan jednog vozača počinje uglavnom u ranim jutarnjim satima kako bi stigli do mjesta istovara, a zatim opet nastavljaju putovanje.
S tužnim pogledom i čežnjom ponavlja da je veliki nedostatak posla upravo to što trpi porodica.
Cijena koju mi vozači u međunarodnoj špediciji plaćamo je ogromna jer evo ja sam ostavio sina sa dvije godine i otišao u Sloveniju da radim. Sad moj sin Rijad ima 14 godina i ja ga vidim sedam dana u mjesecu. Mom sinu ništa ne znači to što on ima od stvari šta god poželi ali million puta je rekao babo zašto ideš na posao?
To je da srce puca – kaže Jasmin, a onda je kazao koliko teško podnosi rastanak i sa kćerkom.
Sad imam kćerku Rijaldu koja ima četiri godine. Kad krećem od kuće ona me hvata za noge i plače. Većinom kad trebam da krenem čekam da ona zaspi pa da odem i onda me zove i kaže zašto si pobjegao? Kako ja njoj da kažem da ja moram da živio ovako da bi oni imali sve, baš sve osim oca.
Teško je to za objasniti. Samo jedan video mog dolaska je imao preko 600 hiljada pregleda gdje me kćerka čeka. Ta njena radost i taj njen uzvuk “Babo!” – i najveću stijenu će da otopi – piše Hayat.
