Tek dugo nakon rata u Hadžićima je napravio svoju kućicu. Mlade generacije ga uče u lektirama. Prevođen je na albanski, bugarski, engleski, francuski, holandski, makedonski, njemački, španski i turski jezik.
Patria: Veliki pisac Abdulah Sidran prije dvije godine u Patriji vas je ovako opisao: „On je skriveno blago bosanskog pjesništva. Nesklon guranju u književne klanove i dodvoravanju oficijelnoj kritici, svoj život velikog pjesnika provodi u samoći nekog sela pokraj Sarajeva... Pola svoga pjesničkog opusa dao bih za nekoliko Alijinih pjesama!“. Kako ste ovo doživjeli?
Dubočanin: Tu svoju tvrdnju gospodin Abdulah Sidran, akademik, čovjek koji je fenomen za sebe u ovoj našoj književnosti i kulturi uopće, ponovio je do sada bar četrdeset puta. Time je upečatljivo skrenuo pažnju na moju literaturu. Ali, ni to, u ovoj mrtvaji nema nekog značaja, jer, ni ja, ni Sidran, niti iko, zapravo nemamo kome govoriti. U Sarajevu ne postoji više književna publika. Ali, ne postoji u Sarajevu više ni nogometna, niti košarkaška publika. Publiku imaju koride. Organizirajte na stadionu „Koševo“ koridu, pa ćete vidjeti ko ima publiku. Sociolozi ovdje imaju dobra posla. Pitanje je – kakve dokaze Sarajevo ima da je grad. I to glavni grad. I, ja spadam u one samosvjesne pisce, uvijek sam znao šta pišem i koliko je to dobro... Nizašto Sidran ne mora davati svoje djelo, ali je činjenica da je Alija H. Dubočanin jedan od najboljih pjesnika koga je Bosna ikada imala. Govorim to jer takav Dubočanin nije uvršten ni u ediciju „Sto knjiga bošnjačke književnosti“. Objavila je ANUBIH jedno moje djelo, zove se „ Evergreen Tongue“ (2017.) Neka ta knjiga, na engleskom bude moja pjesnička legitimacija. Dakle, i Sidran i ja imamo dokaze za svoje tvrdnje. Ali, Sidran je tim gestom pokazao nešto što je u istoriji književnosti nepoznato. Ne pamti se na Balkanu da je neki pisac o nekom piscu tako govorio. I, to vrijedi i za političare, ljekare, za bilo koje zanimanje u ovoj našoj razvaljenoj Bosni. E, tu se pokazuje veličina Sidranovog gesta. On je, pored književne veličine, pokazao koliko je veliki čovjek. Ta njegova izjava je spomenik i meni i njemu. Ona stvara do sada nepoznat ljudski odnos na Balkanu. Sa moralnog, stručnog, sa bilo kog aspekta, to je grandiozna izjava. Na taj način morate imati koga pohvaliti. I morate biti neko da biste tako nekoga pohvalili. Sidran je neko i tu ništa ne manjka. Dubočanin je neko, pa ni tu ništa ne manjka. I to je jedno od čuda ove naše kulturne scene. Sidran rekao - ima ko reći. O Dubočaninu rekao - ima o kome reći. Zato, i danas, kada tu tvrdnju, moj uvaženi Avdo ponovi, sve je na svom mjestu i sve je na mjeru. Veliki Sidran govori o velikom Dubočaninu.
Patria: Rođeni ste u Bosanskom Dubočcu iznad Dervente, uz Savu. U Bosanskom Dubočcu je prije rata živjelo 700 ljudi, uglavnom Bošnjaka. Danas tamo ima oko 200 Dubočana. Svi smo vezani za svoj kraj, kao biljke koje niču i rastu u svom tlu. U gotovo svim pjesmama i pričama vi ste vezani za Posavinu. Čega se najviše sjećate iz tog doba?
Dubočanin: Moje rodno mjesto, Bosanski Dubočac na Savi, za mene, odavno ne postoji. Trećinu života nisam tamo otišao i to je sve iz mene iscurilo. Znate, ja sam pisac koji je nekada imao zavičaj. Više ga nemam. Prvi put me istjerala VRS, a drugi put su me istjerali Dubočani, fašisti, muslimani, bar kažu da jesu, pripadnici jedinice „Meša Selimović“. I meni je jasno poručeno da se ne vraćam. Znam ko je najviše zaslužan da i moj brat bude protjeran, jer je bio borac Armije RBiH. Štošta znam jer sam obaviješten čovjek. Tri sam knjige štampao u Beogradu. Dobitnik sam književne nagrade „Neven“ a tu nagradu su kod nas primili Branko Ćopić, Skender Kulenović i Alija H. Dubočanin. Dakle, nije to od juče da je Dubočanin dobar pisac. Neko to zna još od mojih početaka. Znači, ja sam čovjek niotkuda. Ja sam protjeran zbog svoga pisanja, i to mi je lijepo objašnjeno. Za neupućene, trebalo bi pogledati moje kolumne u „Muslimanskom glasu“ koje su objavljena pod naslovom„Kuća od pamćenja“. Sarajevo se na tu moju obezdomljenost nije ni nakašljalo, jer, trebalo je od Hadžema napraviti petoiposobnog pisca. Itd, itd, itd. Ja u Sarajevu nemam stana, nemam ništa, nemam zdravlja, i ne bih volio biti ni sahranjen u Sarajevu. Hvala mu, već me je sahranilo. Ne bih volio biti sahranjen ni u tzv. zavičaju. Volio bih u Brčkom. Tamo mi ima ko doći na grob. Ovdje nema. Ja ovdje imam samo dva groba. Grob moje sestre Ćefe Hasagić i njenoga sina Amira Ćatića. I, uskoro, ni njih neće imati ko posjećivati. Znači, molim da me sahrane u Brčkom, tamo pokraj Save.
A što se tiče književnosti, ja sam postao „planinski“ pisac, a nekada sam bio ravničarski. Neko je čuo za moje knjige „Ljetnikovac pod planinom“, „Planinska jabuka“ i dr. Znači, uvaženi teoretičari, nije meni zavičaj pisao knjige, nego je to moj duh radio. Isto tako, taj isti duh, čovjekova ukupnost, progovorio je sa Igmana sjajnim knjigama. To je zna Sidran, a druge nije ni zanimalo. Imamo mi ovdje skupocijene i jeftine pisce. Ja sam jeftini pisac. Zapravo, besplatan. Dobijaju me bez ikakvog ulaganja u mene.
Patria: Posavljak ste, ali one stare Posavine više nema. Trgovinom je prodata u velikodržavnim projektima Tuđmana i Miloševića. Nema više „Bosanske“ Posavine. I ime su joj oduzeli. A što je najgore, nema onih divnih, plemenitih i vrijednih Posavljaka koji su gotovo potpuno raseljeni...
Dubočanin: Daleko ćemo mi otići ako počnemo ozbiljno govoriti čega sve danas u Bosni nema. Pa, ima li Bosne danas u Bosni. Treba opet vidjeti te moje kolumne, „Kuća od pamćenja“. I ja sam znao da će nam ostati samo to – kuća od pamćenja. A to će reći, pošto nemamo zajedničke, jake, moderne, kuće koja ne prokišnjava, pisci danas, svako za sebe, a to rade i mnoge porodice, bilježe svoje „kuće od pamćenja“. Temelji nam se tresu, zidovi su razvaljeni, krov nam prokišnjava, i gdje je tu mjesto našem pamćenju. Bosne, jednostavno, svaki dan pomalo iscuri. Obratite se onima koji su i pozvani, i izabrani, i odgovorni, neka vam oni odgovore. Ja sam čuvao koliko sam mogao. Ostalo je malo. I gdje je tu književnost i šta može. Ovo je vrijeme ranog kapitalizma, dijelimo se baš po Marksu na proletere, i vlasnike obrtnih sredstava, i tu književnost, niti je potrebna, niti je ima mnogo, niti ona šta može. Odmah poslije rata, u društvu novinara sam rekao: 'Ko će, opet, 20 godina čitati loše knjige'. Ali, nije ni 20 godina, nego će to biti mnogo duže. I poslije onog rata imali smo period loše književosti. Imamo i sada. Ništa tu nema novoga. Niko danas u Bosni, zapravo, i ne zna na šta liči književnost u Bosni. Jer, imamo tri književnosti. Odvojene, i jezicima, i ideologijama i estetikama. Naše unutrašnje granice, granice među narodima, veoma su jake, a one vanjske su slabe. U Bosni je ovo osnovno pitanje – šta ćemo mi djeco večerati, a ne šta ćemo čitati. A zabavit će vas moderne televizije.
Ružno je o ovome i govoriti. I svi pametni pisci se hvataju inozemstva. Najvažnije je danas poznavanje jezika. Ja dobro znam bosanski jezik, ali od njega se teško živi. Zato, to što nema Bosanske Posavine zna se i zašto i kako je nema. Lično, veoma sam iznenađen da Bosna tako malo znači svome stanovništvu, i da je tako lako izdaju i napuštaju. Ni manje zemlje, ni više izdajnika. Sa nama ovakvima, Bosna je ona majka samohrana, koja stoji na nekom drumu, i gleda niz put kud joj listom odoše djeca, sve glavom bez obzira.
Patria: Nakon studija radili ste kao prosvjetni radnik u osnovnoj školi Vladimir Perić Valter. Te škole više nema. Radili ste u izdavačkoj kući Veselin Masleša. Ni te izdavačke kuće nema. Nakon agresije na BiH upravo vi ste uspjeli vratiti „Lastavicu“, onu biblioteku za dječiju radost. Koliko smo izgubili od tradicije?
Dubočanin: Kakve tradicije? Tradicije čega? Jer, kad je Bosanac u pitanju i njegova tradicija, sve se obično svodi na kuhinju, na vjersku tradiciju, na malo narodne književnosti, na sevdalinku, itd, ali to nije sve. Sve je razvaljeno, pa i sva tradicija. Bilo je vremena nakon rata, a mi nemamo ni pjevača narodnih pjesama, a kud ćeš nešto drugo. Nemamo ovdje ni košarkaša, niti nogometaša, i nije se čuditi. Danas i djeca pikaju lopte i maštaju o parama. Isto je i sa mladim piscima. A šta je naša tradicija u moralu? Na primjer, u poslovanju, mi nemamo baš nikakve tradicije. Ne znamo poslovati. Zato, ni od koga, baš ni od koga, ne očekujem da uvažava nas pisce, jer, ono što se čuje o piscima, a čuje se svašta, to je pravo moralno ruglo i smeće.
Postoji li Društvo pisaca? Njeguje li ono neku tradiciju? A imalo bi šta njegovati. Ne zaboravimo, ovdje je jedan svijet srušen, srušen je i jedan sistem vrijednosti, a drugi svijet nije izgrađen, a pojedinci, koji nemaju veze sa onim što rade, određuju sudbinu nekih vrijednosti koje pripadaju baš tradiciji. Sarajevo, tradicionalno, slavi Valtera Perića. Ali, nema više škole Vladimira Perića Vlatera. Bošnjaci su imali veoma malo žena antifašista. Jedna od njih je Razija Omanović. I, gdje je škola koja je nosila njeno ime. I to je tradicija. Stranačka pripadnost koja se nameće svake četiri godine nije dobra za njegovanje bilo kakve tradicije. Pa šta je tradicija u filmu, u novinarstvu, u njegovanju narodne pjesme. Danas je svaka druga djevojka u Sarajevu ili manekenka, ili estradna umjetnica, ili pjevačica, glumica, novinarka, spikerka, itd. Pomislio bi čovjek živimo u vrijeme procvata šou-biznisa, i velike trgovine informacijama. A ništa od toga. Sve je to privid. Sarajevo je puno privida. Evo kako se radovalo rušenju tradicije. U „Masleši“ filozofska biblioteka „Logos“, bila je jedna najznačajnija biblioteka te vrste na Balkanu. Isto tako biblioteka „Lastavica“, u svojoj vrsti nije imala premca. I, mislite li da su novi „naftaši“, koji su kupovali izdavačke kuće, uopće znali šta kupuju i šta ruše. Ili, baš jesu. I ja sam jedna od ruševina u „Masleši“. Ostao sam ja, jedini urednik, jedini znalac posla, i svi su mislili da će me novi gazda ostaviti bar da radim. Ništa od toga. Brzo sam vidio vrata. To je odnos Bosne prema svojim vrijednostima. A znate li vi koliko decenija čitanja i školovanja treba da se formira jedan urednik Dubočanin.
Patria: Koliko Bošnjaci čitaju? Čini mi se da smo tu lošiji od komšija. Samo naša djeca čitaju lektiru i to bi bilo to. Istina ima strasnih čitalaca, ali su rijetki. Izdavaštvo je gotovo propalo. Lijepe književnosti nema ili ima vrlo malo. Kako osvojiti, bolje reći kako dobiti čitaoce? Bez obrazovane većine nema napretka države...
Dubočanin: Bosna je već dugo zemlja nepismenih ljudi. Radio sam u izdavačkoj kući. Imali smo vrlo jake biblioteke. Među njima i biblioteku „Kulturno nasljeđe“. I, šta se događa. Objavimo mi Bašeskiju i prodajemo ga po sniženjima, godinama, a ono što se proda, to ne kupi Bosna. Bošnjaci su usmeni narod. Oni ne pišu. Plaše se kalema. Zato je kod nas malo šta zapisano. Osim ono što se mora. I zato je ono najbolje u našoj pismenosti naša narodna književnost. Ni djeca ne čitaju. A usred rata, u Sarajevu se pojavila neka brošurica o bosanskom jeziku u kojoj jasno piše da je naš pravopis fonološki. Zbogom znanje. Nama pismenost nikada nije bila mjera vrhunske vrijednosti. Danas iz škola izlaze polupismena djeca. A svi imaju visoke ocjene iz maternjeg jezika. Pa i sama ta činjenica da djeca imaju tročlani naziv jezika, vrlo je upitna. A kada taj princip, da je to jedan jezik, primijenimo na drugim poljima, onda se suočavamo sa negiranjem. Bošnjacima predstoji suočavanje sa mnogim temama. Ako ikada budu imali snage da se iskreno suoče sa takvim temama.
Patria: Napisali ste više od trideset zbirki priča, romana, pjesama, ali roman „Behar u Sarajevu", koji ste objavili odmah nakon rata, u kojem su opisane prve dvije godine opsade i razaranja Sarajeva, smatra se jednim od najboljih književnih djela na tu temu. Doživjeli ste sudbinu čovjeka opkoljenog u gradu: Pod snajperima i granatama, sa pogledom na mrtve i iskasapljene ljude po ulicama, neopisiva glad, bijeda, ali i, pored svega, ponos i prkos. Ljudi su bili gotovo zaljubljeni u tu vašu knjigu...
Dubočanin: Roman „Behar u Sarajevu“ je pisan '92. i '93. godine. Blizu mene bili su tenkovski položaji srpskog neprijatelja. I, drmne tenk, brojimo mi u kući do osam, zgrada se zatrese, pa ja onda nastavim pisati. Rukom, tintom, u rokovnik. Pošto to nikoga institucijski ne zanima, taj rukopis sam poklonio prijateljima. „Behar u Sarajevu“ je pisan testamentarno. Nisam se nadao da ću doživjeti štampanje te knjige. Pa, nisam bio siguran ni hoću li napisati slijedeću rečenicu. Istina je da je to jedina autentična ratna knjiga koju imamo iz ovog rata. Pisana ratom. Samim ratom. Jedan „mudri“ lingvista nije shvatio, jer nije bio u ratu, zašto je rečenica tog romana kratka. Teku rečenice kao krici, šapati, uzdasi, kao opomene, signali, jer, nema se tu vremena govoriti prustovskom rečenicom. Čovjek bi poginuo dok biste ga tako opomenuli. Nego, kratko, vrisak, opomena, rečenice kao zaklon. Vidite, sve je kod nas sada na nesporazumu. I treba biti tako. Kakvi crni čitaoci. Pa mi nemamo ni ljekara, nemamo stručnjaka ni za šta, a kamoli za rečenicu u romanu Alije H. Dubočanina. Ali, istina, čitaoci vole taj roman. Osjete da im se govori pošteno, ne naknadnom pameću, nego, rečenice se kidaju od života, od dana, od noći. Otkida se život od života. I sve je to jedan veliki krik i uzdah. Jer, ja nisam naivan pisac. Znam da će ta knjiga živjeti. Ima sve razloge da živi. A meni je važno da sam u toj knjizi, pišući jednu epizodu o zavičaju, odgovorio i na pitanje zavičaja. Naime, prije rata, na Savi, tamo niže Kobaša, ubijen je moj brat Derviš Hasagić. Ubijen je tačno za Novu godinu. A sahranjen je oko osmoga marta. Cijelo to vrijeme tražio sam brata po studenoj Savi, mrežama, svakako. Jer, htjeli smo imati makar grob. Da znate koliko je i grob veliki. Znači, morali smo imati tijelo. Teško mi je bilo gledati moju majku Esmu kako jede svoje suze svakoga dana. Jede žena, suze joj kapaju u kašiku, a ona ih jede. Znate li kako izgleda ljudsko tijelo kada se nakon dva mjeseca izvadi iz vode. Takvoga brata morao sam vidjeti u mrtvačnici bolnice u Slavonskom Brodu. Neki ribar, uhvatio je tijelo dok je plutalo niz Savu. A hladna voda sporo izbacuje utopljenike. Tako je i mene moj zavičaj sporo izbacivao iz sebe dok me nije, za njega, mrtvoga, izbacio napolje. Danas, ja ne postojim za svoj zavičaj, niti on postoji za mene. Sve je to utopljeno, ubijeno, mrtvo. Dodajem tu još smrt svoje sestre Tife Hasagić. U svojoj devetoj godini utopila se u Savi. I ona i Derviš leže u mezarlucima u Bosanskom Dubočcu. Tamo je centar moje porodice. Mrtve porodice. A ja, ako igdje više pripadam, onda je to podnožje Igmana u Hadžićima. Tamo sam poslije rata napravio skromnu kućicu. Tu sa lakoćom dotičem zemlju. Dakle, Alija H. Dubočanin je sada iz Hadžića, podnožje Igmana. Tu je moja zemaljska centrala. Tu je moja i zemlja i moje nebo.
A „Behar u Sarajevu“ je sudbinska knjiga. Nju je pisala sudbina. Ja znam da je mog brata ubio hrvatski nacionalista i znam ko je on. Radio je u čuvarnici nasipa uz Savu, malo niže Slavonskog Kobaša. Odgovarao nije nikada. Tada policija iz Devente nije imala pravo istrage. I tako, zlo za zlom, nesreća za nesrećom, zbogom zavičaju. Ni pod Igmanom nije bolje. I tu se sjatilo ljudi s koca i konopca, pokradoše sve što nije za nebo privezano, i ja zaista više ne znam kako se živi sa ljudima. Mog zavičaja Dubočca nema jer me je jedinica „Meša Selimović“ trajno protjerala. Inače, vrije tamo od nerazjašnjenih ubistava i samoubistava. Krvava kuća.
Patria: Nije samo problem ovog našeg sitrotinjskog kapitalizma što su pare kod najprizemnijih ljudi, tzv. tajkuna. Danas je najezda poluprimitivnih političara koji drže uglavnom „nepismene govore“. Da to što govore moraju napisati, bila bi pokazna vježba nepismenosti. U isto vrijeme kulturnjaci i umjetnici žive na samom dnu.
Dubočanin: Ne žalim siromašne kulturne radnike. Pa, kome ste vi to krenuli, u vrijeme slobodnog tržišta prodavati svoje djelo. I zašto odmah pariramo političarima. To je višestranački sistem. Problem je mnogo dublje prirode. Neki politički stranački aktivista, za koga glasa ovo čudo od nepismenih glasača, dođe na određenu funkciju, i čovjek, ni kriv ni dužan, mora voditi nekakvu kulturu. A u njegovom rodnom kraju nije bilo ni poljoprivrednih kultura. A kulturnjaci, rođene sluge, sjede im uz skute, i bajaju o nacionalnim interesima. A nacionalni interes Bošnjaka je samo jedan – preživjeti !!! Kako preživjeti? Sa dvije strane su isukani noževi, a pošto smo protektorat, neće valjda kršćanska, i krstaška Evropa, da je živ pitali bi Miterana, ovdje raditi za blagodat neke šake muslimana. A država, to nisu samo političari. To je i materijal od koga je država napravljena. Pa, evo, među novinarima, svaka mlada budala koja ti uvali mikrofon u usta, sebe smatra novinarom. A sama Bosna je toliko iznutra razbijena i podijeljena da ne postoji nešto što bi se moglo imenovati bosanska kulturna politika, ili uopće bosanska politika. Treba reći – politika u Bosni. To može. Šta to danas bosansko uopće postoji? Vidiš onaj šumarak. Vidiš onu sasječenu Bosnu. To su 'srpske šume'. O toj strašnoj izdijeljenosti pisao sam već u „Beharu u Sarajevu“. Ali, kome pisao? Pa, već rekoh, jer, i to je kultura, u Sarajevu ni košarkaši nemaju svoju publiku. Otkud onda da je pisci imaju. A ono malo ljudi koji se uspiju, uglavnom, tehnički ili medicinski opismeniti, oni se brzo iseljavaju. Ne brinite, u džematu se ne pita – jesi li pismen! Pita se nešto drugo. A ovo društva što ga ima u Sarajevu oblikuje se na principu džemata. Nemam ništa protiv – samo izvolite. Ogromno je naše polje zabluda.
Patria: O čemu sada pišete? Je li ostala nenapisana neka stvaralačka želja?
Dubočanin: Želio bih ovdje, pošto ih nigdje nisam promovirao, promovirati svoje tri nove knjige. Jedna se zove „Svetice iz Sarajeva“. Druga se zove „Divlji jezik“, a treća „Pjesme i molitve“. Sve je to poezija. Sve je to nastalo poslije „ Zimzelenog jezika“. O tome je govorio Sidran. On je znao o čemu govori. Zamislite pisca, onog koji jeste pisac, ne stvaralac, koji bi živio 700 godina. Cijelog svog života bi imao šta pisati. Jer, cijeli svijet, sa svim svojim pitanjima i protivriječnostima, sa ogromnim i malim nesporazumima, sa stradanjima čovjeka izazvanim od samoga čovjeka, sa rijetkim ljepotama i uzdignućima, sa padovima i posrnućima, sve je to piščeva tema. Čovjek je neiscrpna piščeva tema. Život je toliko velik i čaroban da hiljade pisaca svih hiljadu godina tu imaju posla. Zato, i pored napisanih trideset različitih naslova, Alija H. Dubočanin je uvijek na početku svojih književnih poslova. Znate li vi da jedna napisana pjesma nimalo ne pomaže drugoj pjesmi da bude napisana. Kao što nijedan proživljen život nimalo ne pomaže drugom životu da i on bude proživljen. To su vrlo fine temice kojima se mi rijetko u intervjuima bavimo. Na cilj će stići samo onaj ko ide k Njemu!
