Mi smo djeca devedesetih. Povazdan smo trčkarali po šumama i livadama, izmišljali kojekakve igre, a najmanje vremena imali za jesti. „Mama, de mi namaži!“, rečenica koja i danas izmami osmijehe brojnim mamama. I tako, nestrpljivo čekaš ispred vrata da dobiješ svoju šnitu, skakućeš i ne zamaraš se puno hoće li biti margarin posut šećerom, margarin i marmelada, ili pak pašteta (ako se posreći). Naravno da nismo ulazili u kuću, jelo se usput, da se ne gubi dragocjeno vrijeme za igru.
