'Imam potrebu pričati svima o tom užasu koji sam doživio nakon pada Srebrenice, ali ne mogu jer se bojim da će me ubiti. Nije mi zbog mene, nego zbog dvoje djece koje moram na noge podignuti. Trpim ovaj svoj život koji ništa ne vrijedi. Navečer legnem, ne mogu zaspati. Idem kod psihijatara, uzimam lijekove, ali ništa mi ne pomaže. Nikad san da dođe na oči. Razmišljam o žrtvama, o obiteljima žrtava, o majkama… Otplakat će svoju tugu koju nose, ali opet nekad će zatvoriti svoje oči da zaspu.
