Cazin, grad u kojem se i danas moli za sultana

Cazin, grad u kojem se i danas moli za sultana

Sultanska dova, koja se po predaji uči od doba sultana Fatiha, obavezan je dio molitve petkom u cazinskim džamijama.

Petkom se muslimani u Cazinu (gradić na sjeverozapadu BiH) užurbano kreću ka džamijama jer je taj dan džuma namaz koji se smatra obaveznom molitvom za punoljetne muškarce. A, džuma namaz u Cazinskoj krajini je specifičan po 'sultanskoj dovi' koja se zadržala u značajnom broju krajiških džamija. Dok se u drugim dijelovima BiH može naći tek još pokoja džamija u kojoj se održala ova dova (molitva), u Cazinskoj krajini ona se smatra obaveznim dijelom molitve.

 

Porijeklo dove

 

Sultanska dova ili dova za pobjedu uči se nakon obaveznog dijela molitve petkom. Vjernici nakon tog dijela ustaju, podižu ruke i mole se Bogu. Pošto nisu u obavezi da znaju tekst sultanske dove, oni izgovaraju 'amin' dok imam (sveštenik) uči dovu.

„Ja tekst ne znam, ali znam za dovu otkako znam za sebe. Mi tu dovu nismo učili i znali su je samo imami (sveštenici). Ona je dio tradicije ovog kraja i tako treba da ostane“, govori mi stariji Cazinjanin.

Kada se gleda na porijeklo dove, ona se uvijek veže za dolazak Osmanskog carstva u Bosnu i Hercegovinu, odnosno, za sultansku vlast.

„Rahmetli imam Mehmed efendija Malkoč koji je rođen 1913. godine u Bihaću, bio je imam na Starom Gradu u Bužimu u periodu od 1940. do 1954. godine. On je pričao starijim generacijama, a to se onda prenosilo usmenim putem, da je Ferhat paša Sokolović, pri osvajanju ovih prostora, naredio vojnom muftiji da se u Cazinu i Bužimu, nakon osvajanja, klanja prva džuma. Tom prilikom je stavio obavezu imamu da prouči dovu u kojoj treba da bude sadržana zahvala Bogu“ priča hafiz Suad Šahinović.

Osim ove predaje, postoje i predaje o tome da je dova prvi put proučena na Musali u Sanskom Mostu kada je sultan Fatih došao u Krajinu. Prema toj predaji, to je tada bila dova za pobjedu sa kojom su se vojnici ispraćali u borbu. Krajišnici su na taj način u prošlosti odavali počast sultanu, ali i svojim ratnicima.

„Nekad se učila pred dušu tog sultana, a danas se uči pred dušu svih krajiških vojskovođa, boraca i junaka koji su, na ovaj ili onaj način, branili i čuvali Krajinu“, objašnjava Faruk Ajdinović.

U znak poštovanja prema instituciji sultana, ali i kao vid podrške vojnicima u ratnim pohodima, dova se, simbolično, učila stojeći, a stojeći se uči i danas.

„To nema uporište u vjeri, to je samo tradicija“, reći će jedan imam (sveštenik).

Iako se u drugim dijelovima BiH mogu učiti molitve (dove) sa različitim povodom, fenomen je da se u Krajini zadržala sultanska dova. Dova je bila prisutna u svim dijelovima BiH po dolasku Osmanlija, ali jedini veći prostor na kojemu se održala je Cazinska krajina.

„Ja sam se zbunio kada sam klanjao džumu u Banjaluci. Ustao sam da učim dovu, po navici, a ostali su sjedili. Pitao sam imama (sveštenika) zašto ne uče tu dovu, a on mi je rekao da nemaju takvu praksu“, priča Jasmin.

Sultanska dova danas ima tekst koji je prilagođen prilikama i koji se razlikuje od prvobitne dove. Suština dove je ostala ista, a to je molba Bogu za pomoć muslimanima u svijetu. Na taj način muslimani u ovom dijelu BiH naglašavaju svoju vezu sa svim drugim muslimanima u nevolji, kaže Hafiz Šahinović.

 

Usmena predaja

 

Krajišku sultansku dovu je održao splet specifičnih okolnosti koje su oblikovali krajiški mentalitet. Stihovi epske pjesme koji govore o tome da 'u Krajini svako krvave zalogaje žvače i da nema bijela danka za odmorka', ukazuju na to da su ljudi u ovom dijelu BiH svoj život provodili u stalnim borbama, kako ratovima, tako i borbi za egzistenciju.

„Krajišnici nisu imali vremena za formalno obrazovanje jer su stalno bili u nekakvim ratovima. Tako se i vjera učila 'nahićber', odnosno, usmenom predajom“, pojašnjava jedan sugovornik.

Sultanska dova ima veći značaj od samog religijskog obreda. Ona je obilježje jednog područja i refleksija karaktera vjernika koji je čuvaju.

“Samo njeno učenje dovoljno govori o karakteru Krajišnika i Krajine, te je po tome poseban dio vjerskog obreda u ovom dijelu BIH.  Danas se ona uči više kao dio tradicije, a manje kao nešto što ima vrlo emotivnu osnovu”, objašnjava Faruk Ajdinović.

Koliko su Krajišnici vezani za tradicijske elemente u svom svakodnevnom životu, a samim time, i u vjeri, najbolje govori priča koja se desila na kraju proteklog rata u jednom pograničnom mjestu u Cazinu. Imam nije proučio dovu nekoliko puta. Ubrzo potom se desio progon stanovništva tog kraja.  Nakon smirivanja sukoba i povratka u selo, imam je ponovno izbjegao dovu. Na to su mu stariji vjernici rekli: “Hodža, a dova?!”. 

 

Za i protiv dove

 

Sultanska dova je u posljednje vrijeme bila na udaru onih koji je smatraju nepotrebnim dijelom molitve i novotarijom. Oni negiraju značaj dove i smatraju je nepotrebnim i suvišnim dijelom molitve.

“To je novotarija koju neki nazivaju finom novotarijom pa na taj način iskrivljujemo vjeru. Kažu: ‘tako je i moj babo (otac) učio!’. Pa, je li to znači da je sve što su radili naši roditelji ispravno?! Ta dova ti je kao kad nešto dodaješ u čašu punu vode – svakim dodavanjem, izaći će određeni sadržaj. Zašto izmišljati? Propisi su jasni!”

Oni vjernici koji i dalje uče dovu i koji se ne odriču te prakse razočarani su ponašanjem onih koji odbijaju ustati da prouče dovu i koji, najčešće, ostanu da sjede nakon obaveznog dijela:

„Ima sad tih nekih ljudi koji nakon farza ne ustaju da uče dovu, već sjede dok mi učimo“, reći će jedan.

Glasne su bile inicijative da se ona ukine. No, otpor vjernika je bio veliki pa se dova i danas uči na molitvi petkom. Hafiz Šahinović o tom iskustvu govori:

„Bilo je pokušaja da se dokine običaj učenja sultanske dove u nekim džematima, ali se nailazilo na jak otpor od strane džematlija. Starije džematlije su prije govorile svojim imamima (sveštenicim): 'Dok smo mi živi, dova će se sigurno učiti.'“

Pomenute inicijative za ukidanje učenja sultanske dove nisu došle od zvanične Islamske zajednice u BiH. Enes Ljevaković, fetva-i-emin Vijeća muftija Islamske zajednice, ističe da je dova kao takva obilježje Krajine i samim time nema razloga ni osnova da se ona tretira novotarijom:

“Kad je riječ o spomenutoj dovi, ona se kao običaj i tradicija zadržala u malom broju džemata u tom dijelu Bosne i Hercegovine. U džematima u kojima se prakticira, radi se zapravo o uobičajenoj dovi,  uobičajenog sadržaja u uobičajeno vrijeme. Samo je u imenu zadržala naziv “sultanska”, a sadržajno je izmijenjena.”

Sultanska dova čini islamsku praksu u Krajini drugačijom u odnosu na ostali dio BiH. U vezi sa tim, Faruk zaključuje:

„Smatram da trebamo spriječiti kanoniziranje dove općenito. Ne bismo je trebali formalizirati i tako iz nje odstraniti lične, zavičajne, tradicijske, patriotske i bilo kakve druge motive. Bila bi prava šteta da nešto što postoji nekoliko vijekova nestane.”

Ovaj kulturni fenomen živi zahvaljujući ljudima koji prate tu praksu. Postoje i oni koji istu propituju i negiraju. S tim u vezi, budućnost ove dove kao dijela tradicije u vjeri cazinskih muslimana i kao kulturni fenomen ovisit će o tome koja će nastojanja prevladati: ona da se dova sačuva ili ona da se ona ukine. 

 

(Izvor: Lejla Hairlahović/Al Jazeera)

Click on a tab to select how you'd like to leave your comment

Leave a Reply

Your email address will not be published.