USK

Bihać: Grad u kojem Hrvati i Bošnjaci žive kao rođena braća

Nekada grad japoda, a zatim hrvatskih plemića, osmanskih vezira, austrijskih namjesnika i Titovih komunista, Bihać je uvijek bio i ostao otvoreni grad koji je njegovao duh i tradiciju multikulture, tolerancije i…

Bihać: Grad u kojem Hrvati i Bošnjaci žive kao rođena braća

Nekada grad japoda, a zatim hrvatskih plemića, osmanskih vezira, austrijskih namjesnika i Titovih komunista, Bihać je uvijek bio i ostao otvoreni grad koji je njegovao duh i tradiciju multikulture, tolerancije i suživota.

Svi navedeni modeli i sistemi uprave nisu mogli slomiti volju i usmjerenost njegovih građana ka ovakvom konceptu života, čemu svjedoče brojne historijske činjenice. Odnosi Bošnjaka i Hrvata imaju posebnu težinu, jer su u najkritičnijim i sudbonosnim trenucima pokazali čvrstu opredijeljenost za suživot jednih s drugima .

Vrlo je teško i zahtjevno graditi mir i suživot u vrijeme kada razne politike udaraju na Bosnu nastojeći da ostvare davno zacrtane snove o podijeli njene teritorije i konstitutivnih naroda. Ali kako to stari vole kazati – sve je lahko kada ima volje, želje i ljubavi. Ovo je priča o gradu u kojem ljubavi ima, a volje ne nedostaje.

 

Jedni uz druge u najtežim trenucima

 

Marjan Mihić (60) rođen je i odrastao u Bihaću, gdje je završio sve nivoe obrazovanja i proveo cijeli svoj radni vijek. Po izbijanju rata, Marjan je bio postavljen za načelnika operativno‑nastavnih poslova, odnosno zamjenik načelnika štaba TO Općine Bihać. Od 14. augusta 1992. do 18. septembra 1992. godine u Unsko-sanskoj operativnoj grupi obavljao je dužnost načelnika operativno-nastavnih poslova, a zatim od 19. septembra 1992. godine do 10. novembra 1992. godine obavljao je dužnost komandanta 1. bataljona HVO-a u sastavu 2. muslimansko-hrvatske brigade, potom odlazi u komandu 5. korpusa, gdje je od 11. novembra 1992. do 15. juna 1993. godine obavljao dužnost načelnika operativno-nastavnih poslova i ujedno dužnost zamjenika načelnika štaba 5. korpusa Armije RBiH. Za Stav govori o pozitivnim odnosima između ovih dvaju naroda i tradiciji suživota i tolerancije koja se gradila kroz stoljeća unazad.

“Kada su u pitanju Hrvati i njihova prava ovdje u Bihaću, mogu slobodno kazati da su, u odnosu na postotak koliko ih ima, dovoljno zastupljeni u svim oblastima. Što se tiče vjerskih pitanja, sloboda Hrvata na ovom području neprikosnovena je. Ako pogledate koliko je samo križeva i vjerskih obilježja nakon rata ovdje podignuto, bit će vam jasno o čemu govorim. Odnos Bošnjaka i Hrvata i njihovo međusobno višegodišnje potpomaganje najbolje ilustriraju primjeri poput ovog posljednjeg kada su zajedno gradili Crkvicu sv. Lucija u naselju Vedro Polje. Dosta je Bošnjaka dalo novčane priloge za izgradnju te crkve, a s druge strane imamo primjera kada su Hrvati donirali za izgradnju džamije, kao kada je građena džamija u naselju Bakšaiš. Sav pijesak koji je upotrijebljen za izgradnju bio je iz majdana djeda Sarafina Jurića, koji je taj pijesak donirao u svrhu izgradnje džamije”, kaže Mihić.

Ejub Topić (61) bio je član ratnog predsjedništva Okruga Bihać i predsjednik Skupštine Okruga Bihać. Za Stav pojašnjava da je tradicija suživota i saradnje između Hrvata i Bošnjaka potvrđena onog dana kada su Hrvati stali uz Bošnjake u Skupštini BiH. Tada je trebalo da se izglasa referendumsko pitanje u vrijeme dok su srpski poslanici napuštali Skupštinu, a zatim i na referendumu zajedno izglasati nezavisnost BiH.

“To mi Hrvatima nikada ne smijemo zaboraviti. Taj koncept smo mi iz Sarajeva prenijeli u Bihaćki okrug, ne želeći zakinuti etnička i nacionalna prava Hrvata u bilo kom smislu. Ključna stvar bila je formiranje muslimansko-hrvatske brigade, u čijem je sastavu bio i jedan hrvatski bataljon čiji je zapovjednik bio Vlado Šantić, a komandant brigade bio je Atif Dudaković. U to vrijeme nije bilo posebnog HVO-a. Kada je hrvatska politika iz Hrvatske naturila Hrvatima u BiH formiranje odvojenih oružanih formacija čiji je cilj najvidljiviji u Hercegovini, mi smo ovdje bili u dilemi – da li da to podržimo ili ne? Ne želeći da kvarimo naše odnose s Hrvatima, pustili smo im da se organiziraju kako oni smatraju da je najbolje za njih. Lično sam se zalagao za sprovedbu tog koncepta, zahvaljujući čemu smo mi ovdje tokom cijelog rata iz Zagreba dobivali sve ono što nam je bilo potrebno. Dakle, iskrena volja i želja Bošnjaka i Hrvata za suživotom ovdje bila je ključna i Hrvati ovdje nisu isti kao Hrvati u Stocu i Mostaru. Oni jesu jedan narod, ali njihova percepcija Bošnjaka muslimana potpuno je drugačija”, ističe Topić.

Osman Sulić (53) bivše je vojno lice JNA na službi u Zagrebu. Po izbijanju rata u Hrvatskoj napušta JNA i priključuje se Hrvatskoj vojci, u kojoj je službovao pola godine. Zatim dolazi u ratom opkoljeni Bihać, gdje je obavljao dužnost komandira čete, a kasnije u komandi 5. korpusa, zatim 2007. godine odlazi u penziju.

Ono što je posebno interesantno jeste činjenica da smo mi ovdje u Bihaćkom okrugu imali sukob između nas Bošnjaka zbog ideje ‘Autonomije’, a nismo imali sukobe s Hrvatima. Kada sam poslije rata boravio u Pazariću na kursevima vojne obuke, diskutirajući s jednim Hrvatom iz okoline Mostara, pokazao sam mu iskaznicu Hrvatske vojske, na što je on ostao bez riječi. Pitam ga je li ikada bio u Zagrebu, kaže da nije. E rekoh mu: ‘Ja sam živio tamo blizu deset godina, i ti se praviš veći Hrvat od mene’”, kaže Sulić za Stav.

 

Bihać ne prihvata politiku mržnje

 

Mladen Šantić (35) predsjednik je Gradskog odbora HDZ 1990 i profesor tjelesnog u JU Mješovita srednja škola u Bihaću. On kaže da je Bihać, pored tog ratnog i poratnog perioda, uvijek gajio dobre međuljudske odnose u kojima nikada nije bilo mjesta bilo kakvoj vrsti predrasuda u pogledu vjere i nacije.

Mislim da je Bihać jedan zaista specifičan grad u Bosni i Hercegovini, koji multikulturalne odnose sigurno gaji na jednoj zdravoj, a ne na umjetnoj i političkoj osnovi. Politika je jedno, a narod je drugo, i nikada politika nije uspjela pokvariti te odnose. Dosta imamo miješanih brakova i zajedno se veselimo, skupa slavimo Božić i Bajram. Mi zovemo Bošnjake na naše praznike, a i oni pozivaju nas. Odnos je lokalnih vlasti prema katoličkoj crkvi odličan, lokalne su vlasti uvijek materijalno pomagale crkvu i njene aktivnosti. Kada je u pitanju obrazovanje i status Hrvata, s obzirom na to da sam ja profesor tjelesnog i radim u školi, odnosi su korektni i mislim da su Hrvati dosta dobro zastupljeni. Taj duh suživota i dobrih odnosa odrazio se i na sport. U NK Jedinstvo imate igrača hrvatske nacionalnosti. Tako da možemo biti grad primjer za cijelu regiju i mi ovdje više problem imamo na relaciji odnosa između nas Hrvata samih, jer mi nismo složni, i zbog te političke nesloge često izgubimo mnoge prilike koje su povoljne za nas. Bihać ne prihvata nikakve poruke i pokušaje ubacivanja i širenja netrpeljivosti između ovih dvaju naroda i mislim da to građani prepoznaju i takve politike ne prolaze među lokalnim stanovništvom”, kaže Šantić.

Ulice s hrvatskim predznakom samo su dokaz da govor mržnje u Bihaću nije mogao proći bez obzira iz kojeg pravca dolazio. Ulica Pape Ivana Pavla II u samom centru grada kod zgrade Tužilaštva Unsko-sanskog kantona i Univerziteta Bihać, ulica HVO-a također u samom centru kod Gradskog trga, ulica Nositelja hrvatskog trolista i ulica Fra Franje Ćurića. Sve su ove ulice bez imalo problema izglasane na Gradskom vijeću, i to jednoglasno.

“Kada su u pitanju ulice s hrvatskim predznacima, sjećam se kada je to predlagano na Općinskom vijeću, Bošnjaci su to prvi bezrezervno podržali”, kaže Mihić i dodaje kako su Bišćani ljudi otvorenog srca i duše.

U Bihać je svako dobrodošao, i to je tako već stoljećima. Ako samo pogledate prezimena koja su se u proteklih dvije decenije naselila ovdje, vidjet ćete da je ovo grad koji je uvijek primao strance otvoreno i bez predrasuda. U posljednje vrijeme čak i na svoju štetu. To je samo dokaz da je multikulturalan grad koji stoljećima gaji toleranciju i suživot drugih i drugačijih”, ističe Mihić.

 

Odrastali dijeleći zlo i dobro

 

Bišćani su odgajani u duhu suživota i tolerancije, učeni su da sa svojim komšijama budu u dobru i zlu, udavali se i ženili međusobno ne gledajući na vjeru i naciju, slavili i tugovali jedni s drugima mnogo prije zvaničnih evropskih tekovina koje propagiraju mir i toleranciju.

“Za Bihać i njegove građane, suživot, tolerancija i uvažavanje drugog i drugačijeg sasvim su normalne i svakodnevne stvari koje se stoljećima na ovim prostorima grade. Da to nisu prazne riječi pokazuje veliki broj primjera gdje katolici, pravoslavci i muslimani zajedno slave vjerske praznike sve tri konfesije, radujemo se i tugujemo zajedno u uspjesima i padovima. Zajedno gradimo bogomolje, učvršćujemo međureligijski dijalog i, zapravo, u najvećoj mjeri živimo u skladu s vjerskim i civilizacijskim normama. A da je, tako pokazuje, evo, i ovogodišnja manifestacija ‘Božić u Bihaću’, gdje su se Bišćani svih konfesija okupili i zajedno uživali u nastupima najmlađih učenika koji su zapravo i garancija da će Bihać i u narednom periodu biti mjesto u kojem se voli komšija bez obzira koje vjere i nacije bio”, za Stav ističe Šuhret Fazlić (55), gradonačelnik Bihaća

Marjan Mihić bio je neko vrijeme zamjenik Mirsada Sedića, koji je bio šef IKM-a (Istureno komandno mjesto) na liniji prema “Autonomiji”. U tom ratnom vremenu, njegovi Bišćani su mu uvijek i bez imalo predrasuda čestitali njegov praznik.

“Sjećam se, bio je 25. decembar 1993. godine, prilazi mi čovjek i čestita Božić. To je bio Hase Kovačević zvani Hadžija, koji je u to vrijeme bio komandant 101. muslimanske brigade, koja se kasnije ugasila. Iako ja nikada na bilo koji način nisam tražio da mi se čestita Božić, oni su to sami radili, jer to je ta naša kultura odnosa. Tokom tih devet mjesec koje sam proveo na mjestu zamjenika Mirsada Sedića nikada ja nisam na bilo kakav način osjetio nikakvu vrstu degradiranja i lošeg odnosa Bošnjaka prema meni”, kaže Mihić

Ovdje djeca odrastaju uz poruke mira, suživota i tolerancije, koje su na određen način urezane u podsvijest i genetski kod svakog Bošnjaka i Hrvata.

“Mi smo ovdje odrastali u duhu tolerancije i suživota, zajedno se igrali, dijelili dobro i zlo. NK Sloga iz naselja Kralje prije rata bio je u Republičkoj ligi. To je hrvatski klub, a moj je brat igrao u tom klubu bez problema. I danas imamo svijetli primjera tog suživota. Lično imam dosta prijatelja i rođaka koji žive u mješovitim brakovima. Najpoznatiji primjer takvog života jeste brak poznatog pjevača Alena Islamovića, koji živi u Zagrebu. Činjenica je da Bihać ima oko 30.000 stanovnika s hrvatskim državljanstvom. Radi se o Bošnjacima koji su dobili putovnice Republike Hrvatske”, naglašava Osman Sulić.

Bihać je i u najtežim trenucima rata bio model izgradnje zdravih odnosa između različitih naroda i vjera, a tome može poslužiti i danas. Njegovi građani nikada nisu podlegli utjecajima izvanjskih politika koje su željele od dobrih komšijskih odnosa stvoriti nacionalističke sukobe. Grad je to koji se znao oduprijeti nacionalizmu i vjerskom šovinizmu i onda kada je to bilo teško i kada su glave padale za sitnicu. Njegova daljnja i bliža historija tome svjedoči i prkosi svakom onome koji pokušava unijeti razdor i nemir unutar dvaju starosjedilačkih naroda.

 

(Izvor: Krupljani.ba)