Tri razloga zašto nikada ne biste smjeli ignorirati dječje tantrume

.
Mnogi roditelji u nekom trenutku čuju kako je negativno ponašanje njihove djece jednostavno "traženje pažnje". Roditelji također često čuju savjet da je najbolje ignorirati djetetove izljeve bijesa, poznate i pod nazivom tantrumi, jer će se ono onda samo zaustaviti.

 

No to baš i nije najbolji savjet.

 

Naime, dijete koje cvili ili se loše ponaša nije automatski zločesto i ono najčešće želi biti primijećeno. Ignoriranje djeteta koje se tako osjeća samo pogoršava problem, a postoje bar tri razloga zašto baš nikada ne biste smjeli ignorirati dječje tantrume.

 

Evo što se događa kada zanemarimo ponašanje kojim dijete traži pažnju:

 

1. Djeci se šalje poruka da je vaša ljubav uvjetovana

 

Percepcija da su nevidljivi može dovesti do osjećaja izoliranosti. Iako ignoriranje djeteta može u određenom smislu djelovati uspješno (ono može navesti dijete da se prestane nepoželjno ponašati), to može negativno utjecati na djetetovo samopoštovanje.

 

Umjesto toga, pokušajte ga smiriti prije nego što mu objasnite što treba učiniti. Naime, dijete često nije sposobno slušati upute usred tantruma. Dio mozga koji vodi takve vrste razgovora u tom je trenutku isključen sve dok se ne vrati u mirnije stanje.

 

Ostanite prisutni fizički i emocionalno. Ako vam dijete dopusti, držite ga, pozovite ga u krilo kako biste mu ispričali priču ili pronađite neku drugu smirujuću aktivnost koja će vam pomoći da resetirate dječji mozak. Ovo može potrajati neko vrijeme i to je u redu. 

Zatim, čim je to prikladno, opišite djetetu ono što ste vidjeli: "Nije ti se svidjelo kada sam ti rekla da pospremiš svoje igračke pa si ih bacio na pod."

 

Budite kratki i jasni te mu objasnite zašto njegovo ponašanje nije poželjno, a to možete rečenicom poput ove: "Pod treba biti čist tako da nitko ne padne i ne ozlijedi se."

 

2. Propuštate priliku pomoći djetetovom mozgu da se razvija

 

Jedna od škakljivih stvari oko uobičajenog savjeta ignoriranja tantruma je ta što ne određuje datum početka ili zaustavljanja, odnosno do koje je dobi u redu ignorirati dijete. Da ste, primjerice, čuli da je neka odrasla žena bila toliko uznemirena da je pala na pod plačući i odbila ustati, a njezin je partner jednostavno otišao, vjerojatno biste to smatrali prilično groznim.

 

Naravno, mozak odraslih ljudi je dovoljno razvijen da spriječi takvo ponašanje. Djeca, međutim, nemaju potpuno razvijen mozak. U stvari, prefrontalni korteks - dio mozga koji regulira racionalnu misao - ne razvija se u potpunosti do 20. godine. Oni doslovno nemaju mentalni alat koji im je potreban za kontrolu emocija.

 

Što to znači za roditelje? Ako odrasla osoba fizički ili emocionalno ignorira dijete koje se bori s emocijama, dijete nema od koga naučiti kako se ponašati i kako spriječiti emocionalne ispade. Zapravo, studije sugeriraju da ignoriranje djeteta koje izražava negativno ponašanje proizvodi efekt snježne kugle: veća je vjerojatnost da će se dijete i dalje ponašati loše nego da nauči alternativni i pozitivniji način ponašanja.

 

Umjesto toga, pokušajte djetetu objasniti da je potpuno u redu proživljavati različite emocije tako da sljedeći put kada bude tužno ili frustrirano prvo dođu k vama umjesto da privlače vašu pažnju nepoželjnim ponašanjem. Iako vam se možda čini kao neostvariv cilj, dijete će s vremenom naučiti da ste mu vi emocionalno utočište.

 

No imajte na umu da možemo (i trebamo) postaviti zdrave granice o tome što jest, a što nije prihvatljivo ponašanje. 

 

3. Ne bavite se njihovim potrebama

 

Stručnjaci se slažu da je svako ponašanje komunikacija. Čak i kada nam se ne sviđa način na koji dijete izražava ono što želi, njihova potreba neće čarobno nestati ako ga ignoriramo. 

 

Možda je dijete gladno, umorno ili se možda suočava s previše istovremenih podražaja. Možda ste se previše fokusirali na svoj telefon pa se dijete osjeća usamljeno, a možda se jednostavno želi povezati s vama.

 

Dijete možda ni samo ne zna što želi, ali zato ste tu vi. Što god da je, ako možemo pronaći uzrok, mnogo je učinkovitije riješiti problem nego se pretvarati da ga nema. Ignoriranjem riskiramo slanje poruke djetetu da njegove potrebe nisu bitne.