Oni nisu znali, ali mi znamo. Bio je to dolazak posljednjeg poslanika, pečata svim vjerovjesnicima. Njegov život ni sada, nakon skoro hiljadu i pet stotina godina, ne prestaje biti svetionik svim svjetovima.
Jedan segment islama, dio koji govori o najslabijim među nama, ujedno je i najjači dokaz da islam nema konkurenta!
Riječ je o ljudskim pravima u islamu.
Kada saznamo o momentu u kojem Gospodar Kosmosa kori najbolje stvorenje koje će ikada postojati, jer se namrštio na osobu lišenu vida, shvatimo koliko prava osobe sa tjelesnim poteškoćama imaju kod Allaha.
Zato je bolje da se odmah počnemo preispitivati o ličnim postupcima prema sličnim osobama oko nas. Da li im pristupamo potpuno isto kao prema ostalim?
Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, namrštio se na osobu koja nije mogla ni da ga vidi da se namrštio. Nije podigao glas na njega. Samo je naborao svoje plemenito čelo jer je u tom momentu vodio vrlo važan dijalog sa mnogobošcima Mekke što je zahtjevalo koncentraciju i predanost. Kada je slijepac došao, ne znajući šta prekida, uporno pozivajući Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, da ga upita o nekoj stvari, Poslanik Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, instiktivno se namrštio. Ali taj gest, kao i sve u životu posljednjeg Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, došao je da nas odgoji i uputi ka ispravnim postupcima.
Ukor od Gospodara Svjetova je stigao u vidu prvih ajeta sure Abese čiji prevod i znači: Namrštio se. Ukor koji će se učiti do Sudnjeg dana da niko poslije ovoga ne učini diskriminaciju prema osobama sa nekim fizičkim poteškoćama.
Kasnije je ova, slijepa osoba, postala vrlo uvažen ashab:
Uprkos svome nedostatku vida učestvovao je u bitkama gdje mu je Uzvišeni Allah podario vanrednu sposobnost osjećaja kako bi bio jednak suparnik neprijateljskim borcima. Niko ne bi mogao naslutiti da njegove oči ne vide, kako je precizno koristio sablju.
Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, ga je nekoliko puta postavio kao svoga zamjenika u Medini dok je sam vodio neke vojne pohode.
Lično bi ga selamio naglašavajući, svaki puta, svoju nenamjernu pogrešku kako bi zauvijek izbrisao mogućnost lošeg postupanja sa osobama sličnih ograničenja. Govorio bi: “Merhaben! Dobrodošao, o ti, zbog koga me je ukorio moj Gospodar.”
Postao je jedan od mujezina koji su učili ezan i pozivali ashabe na molitvu
Mujezini su, u našem društvu, jako poštovane osobe. Ne daje se džamijski mikrofon svakome. U vrijeme Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, ezanili su bivši rob, izrazito crne boje kože, i slijepa osoba. Njih dvojica su bili uvažavani u društvu kako ni danas crnci i osobe sa tjelesnim poteškoćama to nisu.
Mnogi velikani našeg Ummeta su imali izvjesne nedostatke u: vidu, sluhu, udovima, kralješnici, fizičkom izgledu i sl…
Međutim, historija ih nije zabilježila u svoju bilježnicu zbog tih osobina. Njihov tjelesni opis može se naći samo u djelima koji se bave biografskim istraživanjima. Želim da kažem da ono u čemu su bili tjelesno sputani nije bilo potencirano. U islamu se hendikep ne ističe. Ne postoji osoba sa invaliditetom. Postoje samo osobe koje imaju još jedan dodatni ispit u svome životu koji ih može, ako se strpe, odvesti pravo u najviše vrtove Edena.
“Nije grijeh slijepom, ni hromom, ni bolesnom! Onoga koji se pokorava Allahu i Poslaniku Njegovu On će u džennetske bašče, kroz koje teku rijeke uvesti…” (El-Feth, 17)
Oni su za historiju smisao povijesnog bilježenja događaja. Nešto što vrijedi i što mora da bude zapisano. Ne želimo sada da povezujemo imena naših velikana sa njihovim tjelesnim poteškoćama, dovoljno je da ih pamtimo po njihovim inspirativnim postupcima, ali onako, općenito, napomenut ćemo da je među njima bilo: nevidećih osoba, osoba sa nedostatkom sluha, onih koji su imali paralizu jednog dijela tijela, bilo je osoba sa izrazito patuljastim rastom, bilo ih je bez ijednog prsta na obje ruke, bilo je i onih sa jakim zakrivljenjem kičme, osoba sa poteškoćama u govoru…
I bilo ih je u redovima: poslanika, ashaba, tabiina i dalje do imama, šejhova, kadija, i vezira novijeg doba.
Neki od njih su: Jakub, alejhis-selam, Musa alejhis-selam, Ejjub, alejhis-selam, Abbas bin Abdul-Muttalib, Hasan bin Sabit, Abdurrahman bin Auf, Muaz bin Džebel, Abdullah bin Umm Mektum, Imam Tirmizi, Ata bin Ebi Rebbah, Ibn Baz…
Koliko su samo ovi ljudi zaslužni mnogim blagodatima koje mi danas imamo to samo Uzvišeni Allah zna. A koliko li se još ovakvih osoba krije u našoj zajednici. Okrenimo se oko sebe. Njihove kuće znaju, jednako često, biti u najsiromašnijim kvartovima kao i visokim dvorcima.
Samo zbog njih Uzvišeni Allah pomaže ovaj Ummet kako je došlo u hadisu kojeg bilježi Buhari. Zapamtimo ovo! Samo zbog njih bivamo potpomognuti. Zbog dova, namaza i iskrenosti onih koji su najosjetljivija i najslabija kategorija u društvu. Osoba sa poteškoćama. Njihova velika iskušenja u životu su ih naučila koje su to prave vrijednosti i nerijetko ih viđaš kako svojevoljno bježe od popularnosti, samoizlaganja i drugih modernih tokova materijalne eksplatacije.
Vrijednost ovakve kategorije je znao halifa Omer bin Abdul-Aziz, pa je u doba svoje vladavine osim što ih je lično posječivao i rješavao njihove potrebe potrudio se da vlada donese zakon o tome da svakoj osobi sa bilo kakvim poteškoćama odredi svakodnevnu pratnju. Imali su privatne njegovatelje na račun vlade!
Hvaljen neka je Allah koji nas je podučio kako da budemo namjesnici na Zemlji.
