Nekad veoma davno, u veoma drugačijem svijetu nego ovom danas, Manchester City savladao je Real Madrid rezultatom 2:1 u prvom meču osmine finala Lige prvaka.
Bila je to jedna veoma čudna utakmica i dugo vremena nakon nje se pričalo o taktičkoj pobjedi Pepa Guardiole nad Zidaneom i prolaz Građana u narednu fazu natjecanja bio je potpuno izvjestan, s obzirom na to da je Real Madrid izgledao veoma loše.
Sad, 163 dana kasnije za vrijeme pandemije koronavirusa stvari izgledaju dosta drugačije, pogotovo za Real Madrid.
Na Etihad će večeras istrčati dosta drugačiji momci u bijelom, mada među njima neće biti suspendiranog Sergija Ramosa. Real Madrid je 163 dana kasnije nakon meča s Manchester Cityjem uveliko drugačiji tim, bolji, kvalitetniji i uigraniji. Pitanje je s kakvom će taktičkom filozofijom večeras na teren svoje igrače poslati Pep Guardiola, jer njemu je filozofija i protok lopte sve.
Kroz historiju smo naučeni da treneri, makar oni najbolji, imaju svoje fudbalske filozofije, a to nikad nije bilo više izraženo nego danas. Moguće je da takvo nešto proistiće iz toga što je fudbal popularniji nego ikad, što možemo da gledamo svaki meč koji poželimo, akcije i poteza stavljamo na repeat i pridajemo više nego ikad značaj statistici.
Danas, u vrijeme modernog fudbala, najbolje trenere svijeta poistovjećujemo s različitim filozofijama igre, koje oni prenose na teren, ali i mimo njega. Izgled i ponašanje trenera van terena, prikazuje se na njemu i obratno.
Pozicijska igra Pepa Guardiole, kao prikaz simfonijskog orkestra gdje svaka nota ima stih i svaki promašeni ton izbacuje sve iz ritma, a ujedno je i takav Guardiola, uvijek uglađen i gotovo uvijek i smiren. Iz ritma kraj klupe izbacuje ga loša nota na terenu. S druge strane, potpuna suprotnost, heavy metal orkestar Jurgena Kloppa, odnosno, gegenpressing. Karizmatični Nijemac samim svojim izgledom, često neobrijan odiše izgledom normalnog čovjeka, a igra njegovih ekipa na terenu upravo je bila takva. Normalna, s puno trčanja, bez želje za savršenstvom, kao što je i sam Jurgen. Onda je tu i Jose Mourinho, čija teška osobnost oslikava i igru njegovih momčadi. Tu je i Diego Simeone kao jedan od elitnih trenera, koji je svoju anti-fudbal filozofiju učio na blatnim terenima La Plate.
Zidane nije ništa od tih stvari. Kroz svoje vođenje Real Madrida nikad nije dopustio da ga se poveže s nekom filozofijom fudbalske igre, zapravo jedino se povezivao s nedostatkom iste.
Francuz nikad nije uveo neki inovativni taktički element. Trenirao je, a i dalje trenira najbogatiju momčad svijeta i uspijeva u veoma teškom zadatku da svlačionicu drži sretnom i jednostavno pušta igračima da igraju.
Ipak, ne možete osvojiti tri Lige prvaka i dvije La Lige i da ispadne da ne znate ništa o fudbalu, pogotovo kad ste Zinedine Zidane. Francuz ima osjećaj za promjene na terenu i zna kad da uvede nove igrače, te da im kaže šta da urade. Između februara i aprila 2017. godine, za vrijeme svoje prve sezone kao trener Reala, čak je sedam puta u 12 mečeva bio u zaostatku. S pravovremenim izmjena igrača i taktike uspio je da slavi u šest od sedam tih mečeva. Jedan je remizirao. Mogla se vidjeti nestabilnost u igri na terenu, ali ujedno tako i mogućnost povratka u utakmicu i uspostavljanje kontrole.
Ove sezone priča je malo drugačija. Zidane je pronašao način kako da kontrolira meč tijekom svih 90 minuta i njegova momčad je slavila u deset od 11 utakmica nakon nastavka Primere. U prvih osam mečeva, dok je bilo teoretske šanse da Barcelona osvojili naslov prvaka Španije Real je primio svega dva gola. Naravno, večerašnji protivnik Manchester City je daleko najkvalitetnija napadačka ekipa Evrope i Real će se tu naći pred pravim ispitom. No, sigurno je da Madriđani večeras mogu da uspostave kontrolu od prve minute i da će znati kako da je zadrže.
Istina je da se Zidane ove sezone okrenuo više defenzivno orijentiranom fudbalu, što nije način igre na koji superklub treba da igra. Njihov protivnik večeras ima drugačiji pristup, te u domaćem prvenstvu bez problema s nekoliko golova razlike slavi protiv timova iz donjeg tabele, te zbog toga često i ima problema u Ligi prvaka kad se susretnu s napadačkim timovima, koji lako iskorištavaju ofenzivne greške. Upravo zbog toga kasnije faze Liga prvaka su nepredvidljive i uzbudljive, jer susreću se timovi s sličnim fudbalskim filozofijama, često i napadačkim.
No, kad se jedan superklub nauči da brani na vrhunskom nivou onda taj klub ujedno i postaje glavni favorit za osvajanje Lige prvaka. Upravo je Liverpool to dokazao prošle sezone, nakon što je u dvomeču izbacio minhenski Bayern s 3:0. Sva tri gola Redsi su postigli na Allianz Areni, gdje im napadački domaćin nije uspio postići gol.
Zidane je kroz svoju trenersku karijeru često mijenjao sitne detalje u taktici, ali nikad nije pretjerano mijenjao stil igre. Jednostavno rečeno, njegov Madrid igra čvrsto i kompaktno, te čeka da protivnik napravi grešku koju onda vrhunski napad iskoristi.
No, Zidane je na takav način igre naučio i kroz svoju igračku karijeru. Sličan stil gajio je bivši francuski izbornik Aime Jacquet, koji je 1998. Francusku odveo do naslova prvaka svijeta. Veza s dva igrača koji mogu kontrolirati loptu, te još dva igrača ispred zadnje linije. Slične, defenzivno orijentirane taktike imali su i Marcello Lippi, te Carlo Ancelotti za vrijeme njegovog igranja u Juventusu. No, kao fudbaler Real Madrida Zidane je imao dosta trenera, čak tri, ali niti jedan od njih (Vicente del Bosque, Carlos Queiroz i Vanderlei Luxemburgo) nisu zagovarali pretjerano napadački fudbal s puno rizika.
Nikad u svojoj karijeru ovaj sjajni fudbaler, sada i trener, nije bio pod utjecajem napadačke igre, koliko to čudno i nemoguće zvučalo. Svi njegovi treneri bili su više defenzivno orijentirani i nisu poduzimali puno rizika prema naprijed. No, Zidane je i oko sebe uvijek bio okružen vrhunskim suigračima i napadačima koji su i najmanje prilike bez problema iskorištavali.
Struktura i sigurnost su mu kao treneru na prvom mjestu i unatoč tome što se to ne uklapa u trenutno moderne filozofije fudbala niko mu ne može reći da njegov način igre nije efektivan.
