Alfa Romeo Giulia (1962. – 1978.): kultni talijanski sportski klasik, limuzinski Cuore sportivo

auto
Početkom 1960-ih BMW se dizao iz pepela, Audi novog doba nije ni postojao, Opel, Ford, Peugeot, Volvo… počeli su, s više ili manje uspjeha, lansirati sportske verzije. Pomorci i povratnici iz inozemstva, uz uvozne dozvole kupovali su MG MGB, Triumph Spitfire i Mini Cooper S…

Ali neupitna sportska ikona bio je Alfa Romeo Giulia, omiljen izbor uspješnih odvjetnika, liječnika i nogometaša, ukratko – auto snova. Ultimativan sportski auto svoga doba i statusni simbol pružao je izvrsne performanse u izbrušenoj klasičnoj koncepciji. Tada su Alfe bile teška šminka, ‘zakon asfalta’.

Na cesti je tada bilo još dosta auta s tri stupnja prijenosa, s ručicom mjenjača uz volan. Četiri stupnja bili su standard i za sportske aute, a pet su imali modeli Alfa Romea i Porsche 911. Standard kod većine motora bilo je bregasto vratilo u bloku (OHV), a tek odlikaši, poput Mercedes-Benza i BMW-a, imali su ga u glavi (OHC).

Među visokoserijskim autima je jedino Alfa Romeo ugrađivao motore s dva bregasta vratila u glavi (DOHC). Premda se radi o tehnologiji koju je u utrke 1912. uveo Fiat, 1960-ih je to bilo dva koplja iznad standarda, što je vrijedilo i za blok od aluminijskog lijeva.

Završetak krova i udubljen stražnji dio imali su uloge spojlera te osigurali, za mjerila 1960-ih, izvrsnu aerodinamiku. Dva prednja svjetla znače 1290, a četiri 1570 ccm
Genijalan je bio i dizajn.

Premda na prvi pogled uglasta karoserija ne izgleda aerodinamično, Giulia je s koeficijentom otpora zraka od 0,42 bila za to doba izvrsna (prosječni su auti imali 0,50 do 0,65), a čak je Porsche 911 imao 0,43.

O performansama je ‘govorio’ i brzinomjer graviran na 200 km/h te serijski okretomjer, u vrijeme dok su jeftiniji automobili bili baždareni do 120, prosječni 140 ili 160, a bolji 180 km/h. Okretomjere su imali samo sportski modeli, a mnogi su ih ugrađivali naknadno, najčešće u Trstu. Bio je ugrađen i mjerač tlaka ulja.

Solidna limuzina, dugačka 416 i široka 157,5 cm, teška okruglo tonu, u prvoj seriji Giulia 1600 Ti, bila je upregnuta s 92 KS iz 1570 ccm. To je do stotke katapultiralo u 13 sekundi i omogućavalo 165 km/h. Za usporedbu, osnovni Opel Rekord A iz 1963., dakle premium model, s 1488 ccm i 55 KS, imao je mjenjač s tri stupnja (četiri uz doplatu) te postizao 130 km/h i do stotke ubrzavao za 24,5 sekundi. Giulia je, dakle bila – tornado.

Alfe su bile zanimljive i po 15-colnim naplacima te serijskim radijalnim gumama Pirelli Cinturato 155 SR 15, u vrijeme dok su prosječni auti imali 12 i 13 colne (s iznimkom Citroëna i Renaulta). Klasična koncepcija, s uzdužno postavljenim motorom sprijeda i krutim mostom straga, bila je, za to doba, dovedena do savršenstva. U snažnijim modelima, od Giulije T! nadalje, imao je četiri disk kočnice.

Brzinomjer graviran do 200 i okretomjer bili su tada značajke o kojima su mnogi sanjali. Premda registrirana za pet, Giulia je imala četiri odvojena profilirana sjedala
Kako bi se poboljšala prodaja, 1964. je uveden jeftiniji model 1300 sa 78 KS, jedini s četiri stupnja prijenosa, koji je postizao 158 km/h i ubrzavao za 14,2 sekunde.

Motor mu je izveden iz prethodne serije Giulietta (1954. do 1965.), zaslužne za uspjeh Giulije. Za taj je model napravljen DOHC motor obujma 1290 ccm, s 53 KS (osnovni) do 116 KS (Sprint Speciale), iz kojeg su izvedeni svi Giulijini motori. Najpoznatiji model, koji je odmah ušao u standardnu opremu talijanskih carabiniera, bila je Giulia Super iz 1965.

Bregasta vratila pokretana duplex lancem omogućavala su poprečnu izmjenu medija. Ugradnjom dvaju rasplinjača motor od 1570 ccm je nabildan na 98 KS, što je špicu povećalo na 170 km/h, a ubrzanje do stotke skratilo na 12 s. Prepoznavao se po četiri udvojena svjetla. Iste je godine stigao 1300 Ti s dva rasplinjača i 82 KS.

U Giuliji 1300 Super je 1970. pojačan je na 87,5, a u Giuliji Super na 101,5 KS. Tim se modelima Alfa Romeo suprotstavio bavarskim sportskim hitovima: BMW-u 1600 iz 1966. s 85 KS i 2002 iz 1968. sa 100 KS.

Tada su uspostavljene jednadžbe: Alfa 1300 jednako BMW 1600 i Alfa 1600 jednako BMW 2000, jer su sportske limuzine iz Milana bile za klasu ‘oštrije’ od onih iz Münchena.

Premda sportski, bili su trajni, te su uz normalno održavanje izdržali 150.000, a nerijetko i više od 200.000 km. Motori su tada, suprotno uvriježenom mišljenju, bili manje izdržljivi nego danas.

Solidna je bila i cjelokupna mehanika – bilo je to vrijeme prije dolaska modela Alfasud iz 1971., sklapanog u okolici Napulja, od nekvalitetnog čelika iz SSSR-a (u sklopu kompenzacije), koji je ‘hrđao već u prospektu’ te je nepovratno uništio reputaciju Alfa Romea.

Posljednja serija – Nuova Super (1972. – 1978.) dobila je crnu masku, a kao posljedicu krize i ‘traktorski’ britanski dizelaš Perkins s 54 KS. Nakon više od milijun proizvedenih primjeraka 1978. je prepustila mjesto Giulietti, koja ni približno nije bila toliko uspješna. Slavno ime Giulia navodno se vraća 2014., nasljednikom modela 159.

Alfa Romeo je namijenio značajnu ulogu Giuliji i na pistama, pa je 1963. napravljena danas najskuplja i najtraženija inačica berline, homologacijski model Ti Super. Imao je 112 KS i diskove na svim kotačima, proizveden je samo 501 primjerak, a i prvi je Alfin model koji je nosio četverolisnu djetelinu.

No na pistama i relijima Giulia se suočila s jakom konkurencijom i na užas Talijana pokazalo se kako je Lotus Cortina u većini slučajeva brža. Bilo je dakako i pobjeda, no konkurentnost će donijeti tek legendarna GTA na bazi coupea.