05 May

ADMIR MUHIĆ: Džamija iz snova, želja dječaka Anisa koja ostavlja bez daha

I zaista je to džamija iz njegovih snova satkana od najljepših crta i boja, ukrašena od najdivnijih riječi i slova. Na džamiju istodobno pada kiša i grije sunce. Ima oblake i rijeku ispred koje raste prekrasno cvijeće. Takvu će on imati džamiju kada bude hodža.

Piše: Admir Muhić

Nakon noćne kiše petak je osvanuo. Lijep dan. Prvi i drugi sat u školi imao sam učenike 1. i 2. razreda u Područnoj školi Maljevac, kombinirano odjeljenje. Njih četvero s nestrpljenjem su čekali svoga efendiju.

- "Selam'alejk djeco!"
- "Alejkumusselam efendija!"

To je naš ritual svaki put kada se vidimo. Naravno uz već pripremljene one iskrene osmijehe. A dječiji osmijesi su najiskreniji. Proučili smo kao i svakog petka "Rabbi jessir" kada imam nastavu kod njih.

- "Sinoć je padala kiša. A danas je petak. Evo vam listovi pa na njih nacrtajte svoju džamiju iz snova. Neka bude onakva kakvu je baš vi zamišljate. Možda da bude džamija ispod kiše. Uglavnom pustite džamiju svojoj mašti."

- "Hoćemo!", u glas su izustili.

Uz crtanje džamije imali su još zadatak da u par rečenica opišu svoju sliku. Djeca su se prihvatila posla i to vrlo ozbiljno.
Učenik 2. razreda Anis Melkić uradio je svoj zadatak vrlo vješto. No, njegov tekst uz džamiju potpuno me je iznenadio, obradovao, pa čak do suza doveo.

"Ovo je moja džamija iz snova. Ukrašena je cvjetovima ispred vrata. Ova džamija je pored rijeke. Pada kiša i sunce grije. Takvu ću i ja imati džamiju kad budem hodža."

Na trenutak sam umukao. Nisam imao riječi kojom bi opisao ovaj Anisov uradak. Samo sam napisao "Amin!" i dao mu zasluženu ocjenu.

I zaista je to džamija iz njegovih snova satkana od najljepših crta i boja, ukrašena od najdivnijih riječi i slova. Na džamiju istodobno pada kiša i grije sunce. Ima oblake i rijeku ispred koje raste prekrasno cvijeće. Takvu će on imati džamiju kada bude hodža.

[caption id="attachment_429834" align="aligncenter" width="629"] Anis Melkić, II razred PŠ "Maljevac" - Džamija iz snova[/caption]

I pitam ga zaista: "Da li želiš biti hodža?", a on mi odgovara: "Kao Vi."

Rijetko kad ostanem bez riječi

Zapravo ovdje su riječi nepotrebne. Bilo koje slovo je viška. Pokazao sam rad njegovoj učiteljici Ivani. I ona je bila presretna i ponosna na njega.

Zamolio sam Anisa da se fotografiramo i zatražio dozvolu da njegov rad javno objavim. U isti čas je pristao. Zna da će njegova mama Elvisa i babo Emir biti presretni zbog njegovog rada. Ali i zna da će njegova rodbina to vidjeti razasuta po svijetu.

Elvisa i Emir ne žive skupa. Nažalost, rastavljeni su. Oboje su bili moji učenici. Poznajem ih dobro. Zadnji put sam pokušavao da im otvorim oči i da opet budu zajedno. Nisam uspio, ali njih dvoje dobro surađuju kad su u pitanju djeca. Međutim, nije to to. Neću odustati od toga jer je i ovo danas pokazatelj da se još više potrudim i učinim sve kako bi Anis bio sretan u krilu svojih roditelja koji će živjeti s njima.

Anis sa svojim sestrama Larisom i Laylom živi sa majkom (nanom) u Maljevcu. Nedavno im je did preselio na ahiret. Kod ispraćaja pred dženazu njih troje su svome didu učili kratke sure pred svima. Anis je sjedio kraj mene. Njegovo učenje je mnoge prisutne rasplakalo.

Nakon zaslužene petice izvadio sam kapicu koju uvijek imam sa sobom i upitao ga da li je želi staviti na glavu. Njegove oči su zatreperile i zacaklile. Dao sam mu je i pomogao namjestiti.

"Evo Anise, sad si ti moj efendija."

(Cazin.NET)

0 Comments

Facebook komentari

Povezane vijesti

Back to top