O kakvoj mi pravdi pričamo? Borbi protiv seksizma? Pa u RS-u su desetinama silovanih žena u ratu sudovi mirnodopski odbili zahtjeve za ratnu odštetu i uručili "čestitke" od 3.000 KM za naplatu sudskih troškova! Pa ovo društvo mentalno siluje silovane žene nakon četvrt vijeka i tjera ih u samoubistvo!
Djeca su primorana gledati silovanje majke
Znate li ko je Nasiha Klipić? Ova hrabra Kozarčanka u ratu je izgubila 36 članova najuže porodice, među kojima su njen suprug Sahinuk, te dvojica braće Enver i Ekrem Alić. No, kad bi samo tu bio kraj paklu...
"Nikada neću zaboraviti taj trenutak kada su me doveli pred tu zgradu u Kozarcu sa mojom djecom i pitali: 'Gdje su tvoje balije, Zelene beretke?' Međutim, najgore od svega je što ih ja ne mogu prepoznati, jer su imali navučene čarape na glavama. Kad sam se osvijestila, sva krvava i izubijana, kraj mene su sjedila i plakala moja dječica. Bilo je strašno", kroz suze opisuje Klipić događaje iz ljeta 1992. godine.
Pa nastavlja: "Silovali su me pred mojim sinovima Samirom i Anisom pred zgradom policije u Kozarcu. U tom momentu moj stariji sin imao je četiri, a drugi dvije i po godine. Nisam ničega bila svjesna, samo se sjećam kad je moj stariji sin Samir uhvatio jednog četnika za nogu i govorio mu: 'Pustite mi mamu!' Ali, četnik ga je uzeo i sve vrijeme dok su mene silovali njemu su držali bajonet ispod brade da gleda nepomično šta mi rade."
'Da li znaš ko je sada na tebi?'
Elma je bila četiri mjeseca trudna kad je odvedena u kamp za silovanje. Torturi je bila izložena svakodnevno. Za Amnesty International rekla je da su je silovali lokalni mladići koji su nosili maske, te je pitali: "Da li znaš ko je sada na tebi?" Izgubila je dijete, ima povredu kičme. Dvadeset i pet godina nakon silovanja Elma je nezaposlena, ne prima nikakvu socijalnu pomoć ni odgovarajuću medicinsku njegu.
"Prije toga silovali su me u istoj prostoriji gdje su bile moje rodice. Njih nikad nismo pronašli. I oca su moga ubili prije toga. Kažu da su ga zatukli maljem i zapalili. Bio je jak... Četrdeset godina je imao. Gledala sam kako tuku muškarce iz sela, bodu ih nožem... Ubijaju..." Ovo za BIRN – Detektor.ba govori žena koja se danas zove Mira. Bošnjakinja je, ali se tokom rata morala udati za srpskog vojnika i promijeniti ime kako bi preživjela.
Sa tim vojnikom ima dva sina, Petra i Nemanju. Na kraju rata pobjegla je od vojnika.
Za sinove njihova majka ima samo jednu želju. Želi da im izgradi kuću. "Ovako me strah i umrijeti jer će oni na ulicu. Ako dignem kredit, onda nećemo imati za hranu. Za čuvanje jedne starije žene dobijam 200 maraka. Naknadu koju primam kao civilna žrtva rata nekako ne volim. Kao da su haram, ne obradujem im se. Samo ih za režije proslijedim", objašnjava ona.
Od vojnika koji ju je odveo svojoj kući neće ništa da traži niti da ga tuži, piše BIRN – Detektor.ba.
Samo kaže: "Kako god, on je njihov otac."
20.000 neispričanih priča
Ovakvih priča ima na stotine, na hiljade. Zapravo, ima ih približno 20.000. Toliko znamo, samo površno, o broju silovanih žena na teritoriji Bosne i Hercegovine. A svaka priča je na svoj način užasna, jeziva, neizreciva... I nema tog slova, te riječi, te knjige koja bi mogla da dočara golgotu kroz koju su prolazile silovane žene.
A cilj je uvijek bio isti: koristiti organizovana masovna silovanja kao ratna sredstva, kao zločinački poduhvat. Žene su, po pravilu, silovane dok ne zatrudne. Poslije? Ili su ubijane ili su puštane da tako životare. Niti je život niti smrt.
Samo jedna medicinska studija o silovanim ženama u ratu govori zaista frapantnim jezikom užasa. Obavljeno je anonimno istraživanje na 68 Bošnjakinja i Hrvatica koje su bile žrtve silovanja tokom rata od 1992. do 1995. Otkriveno je da su mnoge od njih kao rezultat pretrpjele psihičke probleme. Nijedna od njih nije ih imala prije silovanja. Nakon silovanja 25 od njih imalo je samoubilačke misli, 58 patilo je od depresije odmah nakon silovanja, a 52 još su patile od nje u vrijeme provođenja studije, godinu kasnije. Četrdeset četiri od njih silovane su više od jednom, a 21 silovana je svakog dana tokom perioda u zatočeništvu. Dvadeset devet ih je zatrudnjelo, a 17 ih je pobacilo. Studija je došla do zaključka da su silovanja imala "duboke trenutne i dugoročne posljedice na mentalno zdravlje" ovih žena.
I jedino što bi bilo normalno i humano, ako išta može biti normalno i humano u ovakvim okolnostima, jeste da država, da entitet barem onim preživjelim ženama, četvrt vijeka nakon silovanja, nekako materijalno pomogne isplaćivanjem ratne odštete.
Ali ne!
