25. maj – dan kada je rođena i ubijena mladost !

Home

25. maj – dan kada je rođena i ubijena mladost !


Puno je simbolike u 25. Maju. Njegov značaj u daljnjoj, ali i prevrtljiv obrat u novijoj historiji daje nam za pravo da nekadašnji dan mladosti smatramo za dan kada se rodilo, ali i na zvijerski način ubijeno najveće blago kojim se jedna zemlja poput naše može pohvaliti i ponositi  – mladost, naravno.

Piše : Ajdinović Faruk

Rijetko se koji grad može pohvaliti da je u vremenu najstrašnijeg ratnog vihora zadržao epitet oaze multietničnosti i multikuluturalnosti, kao što je to u ratnim godinama mogla Tuzla. Ipak, tačno na nekadašnji dan mladosti, 25. Maja 1995. Godina sa Ozrena je stigla poruka mladim Tuzlacima, mladim Bosancima i Hercegovcima da je njihov grijeh jedino činjenica da su živi i da dišu snove.  U 20:55, na okupljalište mladih Tuzlaka, na tuzlansku Kapiju ispaljena je granata koja je za sobom povukla 71 osobu, mahom mlađe dobi. Uzalud je svijet u šoku slušao jecaje majke koja je dvoje djece u crnu zemlju spustila. Uzalud su polumrtvi roditelji otkrivali krvlju oblivene leševe s jednakom zebnjom da među njima ne prepoznaju svoje dijete. Sve je bilo uzalud ! Svjetlucave kaldrme Tuzle ostale su okupane krvlju. Krvlju koju niko nikad neće moći oprati. Danas, 15 godina nakon što je mladost ove zemlje izgubila bitku i pretrpjela bolan udarac , tuzlanska Kapija čudno je mjesto. Tuzlaci, ali i putnici najmjernici, ranjeni i povrijeđeni, mjesto na kojem samo zlosutni stihovi Maka Dizdara urezani u bijeli mramor spomenika opominju na crnu sudbinu koja se na morbidan i nepravedan način poigrala tog sparnog 25. Maja, kao po nepisanom pravilu na Kapiju života i smrti gledaju obazrivo, staloženo, oborena oka i tiho, kao da 71 dušu izgubljenu ovdje pozdravljaju  i odaju joj poštovanje. Ne postoji čovjek koji se srcem može pohvaliti, a da ne osjeti iskonsku tremu kad stane na to mjesto koje kao da je ograđeno nekom čudnom opnom ljubavi i mladosti koju ni najjače detonacije granate nisu uspjele prekinuti i uništiti.   Znaju li mladi u ovoj zemlji gdje je Kapija ?! Znaju li za sudbinu Almase Ćerimović kojoj je život uzet neposredno pred toliko očekivani prvi ispit na fakultetu ?! Jesu li pročitali tragičnu priču Adnana Beganovića kojeg još uvijek u njegovoj sobi čeka toliko voljena harminika ?! Znamo li danas, deceniju i pol, nakon što je na mlade Tuzlake, a samim tim i na mlade Bosance, dozvana smrt, da je 25. Maj dan kada se život iznova gasi, kad se uzdasi i jecaji ponovo razlijegu po skrovitom mjestu gdje 71 tijelo već dugo leži ?! Ne, ne znaju !  Zaboravili smo na 71 dušu, 71 ime, 71 sudbinu što tako tragično, tako nenadano, i tako spremno položiše u temelje ovoj zemlji najvrijednije što su imali – svoje mlade, još uvijek neproživljene duše željne poleta, mladosti i sreće.  Zaboravili smo, samo 15 godina poslije, na one humke na Slanoj Banji koje kao svjedoci  kroz vrijeme šutljivo stoje i mole nas za uspomene. A mi ?! Mi i dalje zaboravljamo ! Svojim zaboravom samo otvaramo vrata nesagledivog bezdana historijske ironije koja nam kao boomerang može vratiti sve one Kapije, Markale i Srebrenice. Pravdamo se floskulom da „život ide dalje“ i da se „u prošlosti ne živi“, zaboravljajući pritom da život ne ide dalje za njih 71., koji žive samo u požutjelim, vremenom nagriženim fotografijama i uspomenama onih koji su ih voljeli.  Kapija je simbol mladosti koja se tako fatalno i sudbinski zapelala u mreže smrti. Ona je simbol mladosti koju i mi živimo i za koju su momci i djevojke sa tuzlanske Kapije izginuli. Oni nisu željeli velikodržavne projekte, nisu planirali vojne akcije, niti su se trudili zauzeti strateška mjesta. Oni su samo željeli izaći i zabaviti sve, živjeti život u inat smrti koja im se svakodnevno cerila u u lice.  Zašto je važno sjećati se Kapije ?! Zato jer još uvijek odnekud, iz tame, izranjaju aveti  koje su spremne sve, pa i ovo stratište mladosti i ljubavi proglasiti lažnim. Pitam se kako ?! Kako neko čijim venama teče krv, u čijim grudima bije srce ima hrabrosti i drskosti nazvati Kapiju insceniranom ?! Kako, a ostati čovjek ?!  Mi, kao mladi ljudi, kao vršnjaci onih čija imena pišu na spomenicima na Slanoj Banji, moramo ustati i stati u odbranu digniteta žrtve, sačuvati uspomene na njih i ne dozvoliti da ih čudni ljudi svrstavaju na stranu zločinca i krvnika jer oni to nikad nisu bili. To je naša obaveza koju, htijeli ili ne htijeli, moramo opravdati i pred Bogom i pred ljudima , ako ni zbog čega onda zbog onih vršnjaka s Kapije koji su na tako krvav i brutalan način pošli s ovog svijeta.   Ako to uspijemo bićemo ponosni jer smo shvatili da se zločin, ma koliko strašan bio, ponavlja svaki put kad ga zaboravimo.  Na kraju, ne ostaje puno riječi kojim se ta strašna tragedija može opisati ! Ipak, Mak Dizdar je, proročki, kao da je znao da će njegove riječi blistati na mjestu gdje na kojem još uvijek tiho odijekuje 71 udar srca napisao riječi :  Ovdje se ne živi samo  da bi se živjelo  Ovdje se ne živi samo  Da bi se umrlo  Ovdje se i umire Da bi se živjelo !

 

Objavio: Pet, 02/12/2011 - 16:05

Facebook komentari

Back to top