8372...

Home

8372...


Još jedan juli. Još će jednom sva zemaljska tuga slegnuti u maleni podrinjski grad, a prodorno izgovorena imena zvijerski ubijenih odbijat će se od okolna brda tražeći konačni smiraj napaćenih duša. Još jednog jula, svijet će na nekoliko sati stati, pogledati u 613 tabuta koji napokon pronalaze dostajanstvo, napokon prestaju biti samo broj i dobivaju ljudsko ime.

Piše : Faruk Ajdinović

Najmlađa žrtva stravičnog genocida koja će  biti ukopana u ponedjeljak je 11-ogodišnji Nesib Muhić. Pokušavam zamisliti tu neljudsku pojavu, tu kreaturu zla koja ima snage da to dijete otrgne od majke. Od majke koja će ovog 11. ukopati i  svog drugog sina, Hasiba, koji je jedva imao 15 godina.  Kakav je to bol u srcima roditelja koji su izgubili djecu na pragu pravog života ?! Pitam se, kako se jednostavno ne raspadnu od silne tuge i očaja zbog svojih sinova, ali valjda je iskonska želja za životom jača od toga.  Srebrenica je rana koja ne zacijeljuje. Ona ne zacjeljuje ne zato što gorljivi facebookovci kopiraju statuse i stavljaju poveznice. Ona ne zacjeljuje jer krvari svakog dana. Ona krvari ispisujući imena onih čije kosti još uvijek leže negdje rasuste Podrinjem, a dok god te kosti, ti ljudi, ne nađu mir sa svojim porodicama, Srebrenica ostaje živa rana čovječanstva.

Ovaj 11. juli dolazi neposredno nakon što se odgovorni za najstrašniji genocid u Evropi nakon Hitlera, Ratko Mladić, izjasnio o krivici u sudnici haškog tribunala. Njegovo pojavljivanje pred licem pravde je kakva-takve satisfakcija majkama ubijenih Srebreničana, a njegov kukavički vapaj : „Ne date mi da dišem“ već sama po sebi predstavlja malu pobjedu. Šta ostade od onakvog generala ?! Kukavanj, uplašeni djedica sa diareom ?! Neću vrijeđati Mladića. Njegovo postojanje je uvreda samo po sebi, kao što i činjenica da jedan narod na Balkanu takvu pojavu smatra herojem predstavlja uvredu za čovječanstvo. Mladić ne želi čuti optužnicu. On ne želi čuti „osam hiljada Bošnjaka“ kojih sada nema i neće ih nikad biti. Ali ostaje više od osam hiljada priča, više od  osam hiljada sudbina i više od  osam hiljada razloga da Srebrenicu i ono što se u njoj desilo sparnog jula ’95. nikad ne zaboravimo.

Srebrenica je kuća na kraju sela, u koju niko ne svraća. Tamo nema ljudi. Sve što vidite su starci koji žive samo da nađu svoje najmilije i pokapaju ih kako priliči čovjeku. A ko bi i živio ?! Ko bi živio u gradu i svakodnevno susretao iste one koji su im iz naručja otimali sinove i muževe ?! Ko bi živio u gradu u kojem se živi od socijalne pomoći, a posla nema ni za lijeka ?! Samo najhrabriji koji ne daju da se njihova ognjišta i porodična imena zatru u prašinu zaborava, kupe krhotine nekadašnjih života pokušavajući sastaviti mozaik svakodnevnice. Većini drugih, Srebrenica je bitna samo na 11.7. Onda i ona nestane, biva prepuštena sama sebi, da se bori i grca  u svim jadima svijeta. A ne bi smjela, jer Srebrenica više  nije ime za grad, to je ime za bol.  Srebrenica mora biti dio nas kao podsjetnik da nema zaborava jer nam braća  Nesib i Hasib Muhić, taj zaborav ne bi oprostili.

 

Objavio: Pet, 02/12/2011 - 16:56

Facebook komentari

Back to top