And the Oscar goes to…

Home

And the Oscar goes to…

Remake, do prije samo nekoliko dana najgledanijeg filma koji se ikad zavrtio u svjetskim bioskopima, snima se, vjerovali ili ne, u Bosni i Hercegovini. I to već četiri godine . Da, da, riječ je o famoznom „Titaniku“. Režiseri ovog, po svemu sudeći blockbustera, su Bh. Političari. I ne samo to. Oni su i glumci, scenografi, statisti, čak i rekviziteri za svoj uradak. Jedino su putnici na njihovom tonućem  „projektu“ stvarni, a to su građani ove zemlje.

Piše : Ajdinović Faruk

Kada su aktivisti Udruženja „Tutto Completo“ u septembru 2006. , neposredno prije  izbora  tada nove vlasti zgradu troglavog predsjedništva zasuli kantama sa bojama prenuvši iz sna uspavane policajce koji su onomad radili na osiguranju zgrade Predsjedništva, mnogi su se u šoku pitali : „Zašto sad? Pa tek smo na pragu velikih promjena koje donosi nova vlast “. No, da nam je neko pokazao kuda će nas i gdje odvesti tada mlada, svježa i elana puna vlast,  aktivistima „Tutto Completo“-a građani bi  vjerovatno trebali uručiti  orden za građansku hrabrost. Podsjećanja radi, umjesto nagrade dobili su uperen i repetiran pištolj pred nosom i nekoliko udaraca po glavi.

Vladajuća petorka pored toga što naš veoma gledani „Titanik“ suvereno vodi prema njegovom neizbježnom fatumu, a to je ,općepoznato je, propast i kataklizma, uigrano igra vrlo zanimljivu partiju pokera. Umjesto žetona, para, satova ili nekog drugog komada imovine oni ulažu državnu imovinu, prirodne i ljudske resurse, penzije, bezvizne režime, pa čak i mladosti mladih ljudi. No nije zapravo riječ o običnoj partiji kartaške igre u kojoj uvijek neko dobiva, a neko gubi. Bh. Političke sveznalice uvijek dobivaju, a opet su na gubitku samo građani Bosne i Hercegovine.

Od obećanih brda i dolina, ni ovaj put, ništa. Približavanje Evropskoj Uniji već polako prerasta u mantru i trećerazrednu priču koja se potegne svako malo, kad ozbiljnije i životno važnije teme počnu zauzimati previše medijskog prostora. Liberalizacija viznog režima, posebna je priča. Naši vladajući oligarsi bez imalo su srama obećavali da ćemo bez viza sutra, prekosutra, za mjesec dana, za pet mjeseci, za godinu dana, a peripetija se raspetljava, najvjerovatnije, u julu nakon što Evropljanima dojadi natezanje sa „tvrdoglavim Balkancima“.  Obećanje kodnog imena : „Podizanje privrede na noge“ doživjelo je, kao i sva ostala neutemeljena , apsolutni fijasko. Od sveg silnog „podizanja“ iz petnih žila pali smo za deset mjesta na UN-ovoj listi po ekonomskoj konkurentnosti, a poljoprivrednici, drvoprerađivači, rudari i ostatak radničke klase „podigao se“ sve do ograda koje ih redovito dočekuju prilikom raznih štrajkova i protesta.

Sazivi 2006-2010 13 parlamenata koliko ih parazitira na državi u mnogo su čemu rekorderi. Spomenimo samo neke, 256 članova razno-raznih poslanika, zastupnika, vijećnika i odbornika imalo je najveću platu koju pamti moderna Bosna i Hercegovina koja iznosi 5-6 prosječnih penzija (op.a. crkavica ) tačnije 5 500 KM.  Za te i tolike pare odradili su najmanje radnih sati od svih saziva nezavisne BiH.  Činjenice ovoj talentiranoj, radišnoj i požrtvovnoj ekipici ne idu u korist. Od ministara koji imaju ostvarenih 0 ( slovima : nula ) od planiranih 0 projekata, preko najnovijih jurilica od kojih zastaje dah, pa sve do ekstremno visokih telefonskih računa u hotelskim sobama u kojima su odsjeli tijekom svojih parlamentarnih dana. Kako se, ako je vjerovati staroj dobroj, neke stvari ne mogu kupiti novcem, za sve ostalo tu su dugi i ljepljivi prsti u kombinaciji sa državnom kasom.

U ovim rekordnim i, ruku na srce, zastrašujućim brojkama podjednaki su i vladajući i opozicija koja je, kad već govorimo o „naj“ trenucima, vjerovatno bila, najneproduktivnija i najpasivnija u kratkoj historiji naše zemlje. Gore pobrajno dokazuje da je vlast u Bosni i Hercegovini vlast koju svaka opzocija poželjeti može i koja se kao light motiv proteže kroz san svakog opozicionog lidera u svijetu.  Uzdrmana svakojakim aferama, nefunkcionalna i do bola rastrošna svakoj opoziciji od Kamčatke do Lisabona predstavljala bi veoma lagan plijen, ali ne i brojnim strankama koje čine Bh. opoziciju. Oni su, pak, parlamentarne sjednice u najvećoj mjeri prespavali, a i kada bi se probudili ponudili bi isto što i vladajući samo u puno ljepšem i mirisnijem  celofanu ili bi, u starom dobrom maniru, rigali vatru na sve što se kreće.

Sastajalo se, rastajalo, jelo i pilo, a na kraju ništa dogovorilo. Umjetni „Butmiri“ i „Prudovi“ doživljavali su potope  prije nego što su zapravo i zaplovili , a katalizator ovog nezaustavljivog pada sa litice budućnosti je Međunarodna zajednica predvođena „kamenim spavačem“, Valentinom Inzkom. On se, u dvije godine koliko šije davno rašivene konce države, sada je to već očigledno, izgubio u vrapcima i komarcima.  Širom zatvorenih očiju gledao je i još uvijek gleda Dodikovo orgijanje po „Njegovoj kući Srpskoj“, tolerisao izjave o insceniranim ratnim zločinima, a o slavnoj : „Neću dozvoliti da Srbima u RS-u sude Muslimani“ za koju je Dodik inspiraciju pronašao u nekom retku „Mein Kampfa“, ne treba trošiti riječi.

Činjenice govore da građani BiH još uvijek čame u svom logoru otvorenog tipa, da građani BiH nemaju evropske perspektive, da građani ove zemlje nemaju Ustav koji istoj toj zemlji ne navlači luđačku košulju. Ali, kao da je to bitno ! Važno je da se ni u ovom sazivu u restoranu Parlamenta nije naplaćivao PDV, pa su naši parlamentarci za ona 2-3 sata provedena u zgradi Parlamenta svoje „škembice“ mogli obilno napuniti za samo 5 KM. Još je važnije da su se i u ovom sazivu krčmili milioni državnih para na „službena putovanja“, „bolovanja“ i ostale manifetluke kojima ni najbolji agenti američke CIA-e ne bi ušli u trag.  Kad već govorimo o rezultatima vladavine vladajuće petorke i njima uvijek komplementarne  opozicije, grijeh bi bio ne spomenuti da je BiH za vrijeme njihove vladavine umalo izgubila državne imovine koliko ni Karadžić ni Mladić nisu uspjeli da joj uzmu.

Ide vrijeme dodjele Oskara, a naše filmadžije u Bh. Verziju „Titanika“ zasigurno polažu velike nade. Nagradu za najbolje glumce mogu dobiti s obzirom da su Tihić, Dodik, Silajdžić, Čović, Lagumdžija  i ostatak umjetničke družine glumili tako dobro da De Niro, Al Pacino i Šerbedžija naspram njih djeluju kao, blago rečeno, klasični naturšici. Ni nagrada za najbolju režiju nije daleko s obzirom da su izrežirali vrlo vjerovatno jednu od najtragičnijih priča moderne Evrope. No, kada bi postojala nagrada za najbolju publiku, ova naša bi bila bez premca.  Trpiti i gledati ovu „tragediju“ pune četiri godine spada u domen znanstvene fantastike. Bravo mi !

Postao Bh. „Titanik“ popularan ili ne, najvažnije ocjene za političku eskadrilu slijede u oktobru. Građani će u biračke kabine, sami sa sobom, odlučiti. Žele li još četiri godine shizofrenične vlasti i uspavane opozicije, žele li još četiri godine života skupog za svakog osim za one koji jedu u parlamentarnom restoranu. I naposlijetku, glavno pitanje : Želimo li da Bh. inačica „Titanika“ postane trilogija ?

Objavito: Pet, 12/02/2011 - 15:57

Facebook komentari

Back to top