Asim Kamber, autor knjige Država neboderi: Ne plašim se Radončića!

Home

Asim Kamber, autor knjige Država neboderi: Ne plašim se Radončića!


Mnogi su mu pripisivali moć koju objektivno nije imao, ali su u političku prošlost redom odlazili oni koji su ga potcjenjivali. Obrazovan i elokventan, dugogodišnji dužnosnik SDA u Krajini i Unsko-sanskom kantonu, govori za Oslobođenje

 

• Vaš feljton u magazinu Dani privukao je veliku pažnju u cijeloj Krajini: novine su već dva puta razgrabljene prvog dana. Zbog čega?


- Laskalo bi mi kada bi to bilo zbog mog teksta, međutim, mislim da je redakcija Dana pogodila sa naslovnicom, prvo Dodika sa petokrakom, potom uglednog Merlina i siguran sam da nema veze sa mojim tekstovima...

• Stižu Vam pisma, reakcije, podrška, novi materijali?


- Istina je da sam zasut porukama, telefonskim pozivima, uglavnom podrškom. Ima i onih drugih, i to je normalno... Međutim, dobio sam i veliki broj mailova i koverti sa dokumentima za koje ugledni čitaoci misle da trebaju postati sastavnim dijelom moje knjige. Ja im sada pojedinačno odgovaram, kako ih dobronamjerne, a vjerojatno ojađene g. Radončićem, ne bih i sam povrijedio. I ovu priliku koristim da istaknem da u svojoj knjizi ne pišem o bilo čijim banalnostima iz privatnog života.

Indiskrecija i skandali

Ne zanima me način stjecanja imovine, bilo čije indiskrecije i skandali, sklonosti i porivi. Još manje kriminalno-mafijaška poznanstva. Knjiga je već završena i u pripremi je za štampu. A sve i da nije, to za mene ne bi bio prihvatljiv koncept. Na kraju, knjigu nisam pisao zbog zarade, nego zbog istine i moje porodice. To je bio jedini način da je zaštitim od sistematske tiranije avazovskih novinarskih vedeta. Jedini moj argument ali i sredstvo je riječ.

• Hoće li riječ biti dovoljna u ovoj borbi?


- O tome uopće ne razmišljam. Radončić mi jeste inspiracija, ali ne i konačan cilj. Riječ je cilj. Slobodna i nesputana. A činjenica je da mi je Radončić zabranio zakonom utemeljeno pravo reagiranja, pa sam odlučio reagirati ovako. Riječi su čudna moneta. U svoj svojoj ljepoti igračka sa najvećim kursom. Kurs zlata u historiji je uvijek bio manji od kursa riječi. Početak našeg izvorno evidentiranog bitka počinje riječju a ne zlatom, ne neboderima...

• Kako se nosite s napadima, da li je knjiga način, terapija?


- Knjigu nisam pisao zbog ambicije da ona postane nekakvo značajno djelo za vječnost. Ona je jednostavno zbroj dokumentiranih činjenica i čisto stručnih literarnih opaski na njih. Moji prijatelji i kolege profesori sa Filozofskog fakulteta iz Sarajeva i Zagreba, kojima sam je dostavio na kritično iščitavanje, daju joj visoku ocjenu, međutim sud javnosti je, u konačnici, najvažniji.

• Kada je riječ o šteti i boli koju izazivaju Avazove neistine, niko ne može ostati ravnodušan kada napišu da ste ubojica, gebelsovac, da ste istovremeno djelovali u tri vojske proteklog rata a u četvrtoj, autonomaškoj, po njima, bili ste u rezervnom sastavu, kada vam blate članove najuže porodice...


- Estetika štednje izraza javne laži Radončiću nije poznata. I Dostojevski je paralelno pišući "Idiota", napisao niz pisama svojoj nećakinji kako mu je teško opisati dobrog i pozitivnog čovjeka. Lakše je i ovom likovnjaku iz Gusinja slikati moralne ljudske karikature. Za to je potrebna samo inventivna mašta i još maštovitija lakoća laganja. Da se ne shvati kako branim političku kastu kojoj i sam pripadam, cijenim da svi političari trebaju biti izloženi sudu javnosti, svaki njihov potez, sastanak, inicijativa, akt koji donose. Neopozivo je pravo građana uvida u njihov rad i društveni pa i privatni život u cjelini. Naravno da se političari i kao ljudi i karakteri razlikuju. Leibniz tvrdi da ni dva bijela lista nisu ista. Još manje dva čovjeka. Bilo bi dosadno da je tako. Međutim, da se jedan dobrotom, izglednošću i sveopćim perfekcionizmom razlikuje od svih drugih, kao što Radončić tvrdi i misli za sebe, na granici je literarne imaginacije.

• O Radončiću je napisano i rečeno mnogo, zbog čega je Vaš pristup tako unikatan i zanimljiv?


- Pisati o njemu može biti i suvišan pothvat, pa i posve neuputan, neki mi kažu i opasan. Ima i onih koji mi na to dobronamjerno ukazuju. Međutim, ako se temeljitije, mirno i bez predrasuda pokušamo udubiti u ono što on govori, a s druge strane u ono što radi, njegova politička osobnost je i prije moje malenkosti zahtijevala jasnu kritičku prosudbu. Bosna ima napretek intelektualaca i društvenih mislilaca koji su to imali za obavezu i prije mene. Ipak, držim da nije naodmet da i sam objasnim demokratski profil karaktera ljudi koji su kroz cjelokupnu historiju sprečavali ljudske slobode.
Antinomija između manifestiranih retorskih principa i dokazane prakse u njegovom slučaju je frapantna. Božanstveni Dante, da je živ, danas bi do besvijesti imao inspiraciju riječi zatvorenih u tamnicama ljudske oholosti. Pa kad su zapadnjački kulturni inkvizitori popalili sve knjige, sve riječi, slova, krv je nevinih ljudi potocima tekla. Vrhunac gaženja ljudskog dostojanstva jeste urođena i bogomdana (ne)sloboda božanstva riječi. Njegovo moralističko- dušebrižničko licemjerstvo brige za državu, narod, vjeru, koju orgazmično ispoljava u javnosti, pada samo na jednoj jedinoj činjenici. A to je ponovo riječ, (ne)slobodna i (ne)sputana. Pa zar nije jasno da je nakon zabrane i zatvaranja riječi vreban i zatvaran čovjek. Najveće kazne i represije čovjeku i čovječanstvu dolazile su od čovjeka samog i od onih koji su branili slobodu riječi.
Dragi i cijenjeni Gutenberg, pokoj mu duši, u grobu će se okretati. On jadan obolio i umro od pocinčanih ploča i 30 fonemskih alfabeta, da mi poslije njega možemo širiti svoj duh i znanje slovima i riječima da bi nam to suvremeni inkvizicijsko-vašarski offseteri bez ikakve genealogije danas priječili. Nisu Aleksandriju nebrojeno puta palili zbog nebodera nego zbog biblioteka. Pa zar nam zaista riječi i slova iz zapaljenih knjiga lomače stare sarajevske Vijećnice i danas ništa ne poručuju? Pa zar upravo ta čudesna kapricioznost riječi i knjige nije spašavala čovjeka od (ne)čovjeka.

• Ipak, nije čovjek naspram čovjeka, jer naspram vas je mašinerija.


- Ja tu mašineriju uopće nisam izazivao pa mi je posvetila u 10 predizbornih prošlogodišnjih dana više novinskog negativiteta nego u posljednjih 10 godina. Otprilike po straničnom prostoru kao pola nogometnog stadiona, i sve bi bilo prihvatljivo da su meni barem dozvolili prostora koliko je oko korner zastavice. Načelo slobodnog i nesputanog dijaloga dokinuto je snagom avazovske mediokracije, koja je moja reagiranja i demantije jednostavno bacala u koš. A u krajnjem i prevlašću mediokriteta u politici. Oduzimajući zakonito pravo drugih na odgovor, stvara se kod čitaoca dodatna iluzija uvjerljivosti i bezuvjetne istinitosti grandiozno pokvarenog svijeta politike. A onda sve to još dodatno garniraju introspektivnim produžavanjem vijeka neistina kroz lažne SMS poruke, pa onda tobožnji komentari čitalaca, plus dirigirana portalska prepiska. Takav ostrašćeni ostracizam još nigdje nisam zapazio ni u kojem mediju u regiji.

Opširnije u Oslobođenju.

Objavio: Tue, 06/12/2011 - 16:09

Facebook komentari

Back to top