Čovjek niotkud

Home

Čovjek niotkud

Kada jednog političara gotovo podjednako preziru u sva tri nacionalna tora, te u svim političkim partijama u zemlji uključujući i onu kojoj on pripada, ostavlja se prostor za samo jednu dilemu : Je li taj političar uistinu toliko loš za zemlju koju predstavlja ili je pak toliko dobar za narode te zemlje, da ga u preostalim nacionalnim separeima ne mogu vidjeti očima.

Piše : Faruk Ajdinović

Odavno se u BiH nije pojavio političar oko kojeg su se toliko lomila koplja kao što je to u slučaju Željka Komšića. Prvo su sokoli i sokolice iz Čovićevog gnijezda digli uzbznu zbog navodne izdaje nacionalnih izdaja i po prvi put u javnost plasirali imbecilnu teoriju o predsjedniku sa legalitetom, ali bez ligitimiteta. Zaboravljaju dakako u HDZ-u da je Komšić legalno izabran na funkciju, a da je njegov legitimitet gotovo recipročan legalitetu, te da u krajnjem slučaju nikog ozbiljnog zapravo niti ne interesuje što u nakaradnoj ustavnoj košuljici BiH, neko Komšića ne doživljava za svog člana predsjednika. Nije toliki problem HDZ-ovcima činjenica da je Komšić član SDP-a. Kudikamo više od toga smeta im činjenica da se ovaj ne uklapa u tuđmanovski skrojene aršine „pravog rvata – katolika“. Komšić ne samo da nije učestvovao u stvaranju kojekakvih „boban-tvorevina“ po Hercegovini, već  otvoreno daje podršku Bosni i Hercegovini ukazujući na historijsku činjenicu da Hrvati u BiH imaju samo jedan glavni grad, a to je, ma koliko teško to bilo prihvatiti, jedno Sarajevo.

Posebno je mrzak Željko Komšić u manjem bh. Entitetu. Njih u oči bode značka „Zlatnog ljiljana“ koju je Komšić zaslužio krvareći po brdima iznad Sarajeva, ili kako bi to Dodik i popratna ergela parafrazirala : „značka zlatnog ljiljana u muslimanskoj armiji zarađena ubijanjem srpske nejači“.  Ovim je, po ocijeni kriminalizirane SNSD-ove klike, ozbiljno narušena ravnoteža u predsjedništvu koja je prethodnih godina izgledala ovako : 1 Za, 2 Protiv Bosne i Hercegovine.               Nisu kojekakvi Špirići i Majkiće navikli da im član Predsjedništva koji nije Bošnjak odgovara na sunovratne izjave veličanja ratnih zločina, genocida i drugih podviga Dodikovih političkih tudora, pa su se pod oznakom „Hitno“ uključili u kampanju „kolege sa optuženičke klupe“, Dragana Čovića, u „otklananjanju povijesne nepravde nanijete hrvatskom narodu“.   Na koncu, nisu mali ni uski krugovi kod Bošnjaka kojima je Komšić inspiracija za morbidno pljuvačke napade. To se prije svega odnosi na pojedince okupljene oko pomalo uvrnutog  Avazova tornja kojima ovo nije prvi put da se srčano brinu o parcijalnoj zastupljenosti naroda u institucijama ( Sjetimo se Duške Jurišić i njenog „hendikepa“ za dobivanje posla u RTV FBiH). Da ne budu krivi samo oni, ima tu i onih posebno zadojenih mržnjom kojima Željko u odbrani Bosne i Hercegovine predstavlja krajnji udar na Bosnu i bošnjaštvo u njoj.  Ruku na srce, Komšić je najpopularniji među Bošnjacima i Bosancima jer i oni, kao i on, rezrvne domovine osim Bosne i Hercegovine nemaju, niti su je ikad imali.

Stvari su kompliciraju kad jedan istaknuti član postane prijetnja stranci iz koje dolazi. Lagumdžijin SDP Komšića voli, jer je jedino on na zadnjim izborima uspio dirketno doći na jednu tako visoku funkciju. No, Lagumdžija u jednu ruku i strahuje od Komšića svjestan da bi, u slučaju izbornog debakla u oktobru, jedini pravi naslijednik na čeku SDP-a u  BiH mogao i morao biti jedino Komšić. Stoga je on i prijetnja i čast u isto vrijeme. U periodu izborne kampanje zbog gore pobrojanog upravo će Komšić biti najprimamljivija meta. Pa se zato ne treba čuditi tekstovima kakav je nedavno za jedan hrvatski portal u dramatičnom javljanju iz Širokog Brijega napisala Marina Sopta u kojem ona zabrinuto konstatira da će Komšić zbog posjeta sinjskoj alci u kojoj su pobijeđeni Turci izgubiti veliki dio bošnjačkih glasova.  U ovoj prilično umobolnoj konstrukciji koja vrijeđa postulate zdravog razuma, Sopta je, valjda u silnom bijesu,  toliko zaglibila u jeftini politički marketing da ne bi bilo naročito čudno da se ova gospođa ne nalazi na platnoj listi „sivog hercegovačkog sokola“.

Dakle, Željko Komšić kao čovjek, pa onda političar, pomjerio je trule granice na kojima funkcionira politika u nesretnoj BiH.  Podjednako obilazivši i komemoracije i dženaze, otvaranja i škola i crkava i džamija, te u konačnici radivši onoliko koliko mu to ustav dozvoljava, nametnuo se za glavnog favorita u utrci za člana predsjedništva.  I smeta to podjednako svim političkim strankama, pa i pomalo Komšićevom SDP-u iz čijeg se krila Komšić svakim danom sve više otima.  No, ne smeta to narodu koji ga je već jedanput izabrao i koji će ga, kako stvari stoje, reizabrati na poziciju koju je dosad obavljao vrlo dobro.

Pa eto domaće zadaće za ostatak bh. politike. Kako biti političar, a ostati čovjek. Kako ne uraditi previše, ali svejedno uraditi dovoljno, te na koncu konca kako biti političar kojeg niko ne voli, a koji uvjerljivo vodi u utrci za predsjednika.

Objavljeno: Pet, 02/12/2011 - 16:13

Facebook komentari

Back to top