Dati ili ne dati

Home

Dati ili ne dati


Donirao bih organe. Koji komad,neka se nadje kome. Nije neki kvalitet ali valjaće nekom «oko kuće». Bavio sam se tom mišlju da stvarno postanem dio Donorske mreže i potpišem tu karticu. Vala imam i ovih drugih kartica zbog kojih mi organi i ne valjaju nešto, pa mogu imati i tu. Imam par kartica od banaka koje ti izvade ne samo organe već i dušu, što malo ko radi. Znači, ja sam već doniran bankama. Ali ovo me privlači. Ipak ja sam humanista, davao sam ja pojedine organe i do sada, mada su mi ih uvijek vraćali. Sad bih dao zauvijek ali tek jednog dana kada prestane da kuca moje veliko plemenito srce.

Ali zadnjih dana me nešto ustrašilo, jer bojim se da možda neki koji su zaduženi za to i na razumiju najbolje taj cijeli postupak. Dakle, moje organe uzimate tek kad budete sigurni da vam ja više ne mogu reći da ne dam. Pitajte me tri puta, ako ćutim, uzimajte kao mojom rukom. Ali, dotle, ne diraj! Recimo, kažite mi: Ah, ko je to donio friških janjećih rebara?“.  Ako se  tad ne pomjerim uzmite mi sve organe, bolje i ne zaslužujem. Jer pazite, sve je biznis pa i u tim organima. Ja se bojim da ću potpisati tu karticu i onda prvi put kad tvrđe zaspim ili me obori temperatura, čuti: Ovaj je otegao papke. Daj da pokupimo šta valja. Kako ću ja reći: Stani! Vrati de mi taj moj dušnik da ti ja kažem dvije-tri. Ili, daj de mi iz te kante taj moj jezik da te pljunem, đubre neodgovorno. Kome ćeš ti uzimati organe dok ti ja ne kažem? Sad da mi niste izvadili želudac, povratio bih od muke. Malo sam ja paranoik. Mislim, ne vjerujem da bi neko i organima trgovao, ali ipak, što je sigurno, sigurno.

Jer kod nas je malo specifična situacija sa tim organima. Imamo slučajeve ljudi koji neke organe nemaju nikako. Recimo, znam dosta ljudi koji nemaju mozga, a žive. I to dobro žive, što je najgore. Moderna medicina teško to može objasniti ali oni su živi. Međutim, kod nas je u zadnje vrijeme sve češća pojava deformacije organa zbog kojih ih ne možete donirati. Recimo kad nemate obraza. Ili kad vam je obraz k’o đon ili čak štaviše kad obraz možete staviti pod deblji i završni dio leđa, što obavezno deformiše obraz naravno, ne taj dio. I kao takav više i ne vrijedi, mada negdje primaju i takav.

I prije nego je krenula akcija Donorske mreže BiH, već godinama su nam uzimali organe. Samo nismo mi dobrovoljno pristajali, nije nas niko ni pitao. Niti smo šta potpisivali. I to ne na spavanju, ne na samrti, već ovako, svaki dan. Na poslu, kod kuće….

Recimo pogriješiš (ili ti kažu da si pogriješio, jer šef tako ispada pametniji) i odmah: “Pa gdje ti je mozak?” I tad, ako si već potpisao Donorsku karticu, trzneš se da ti nije možda ko na spavanju….

Ili kad se oženiš i dovedeš snahu u kuću, mama kaže: “Pa sine, gdje su ti oči?“. Kontaš,  trznu te, nije ugodno kad znaš da ti možda fali neki organ.

I de ti potpiši.

Ali ipak, potpisaću, zaista. Hoću. Potpišimo. Ja sam gospodar svojih organa. Još uvijek, nadam se. Nema ništa na silu. Na silu možete dobiti samo jedan.

Kenan Alagić / 037 PLUS

Objavio: Ned, 04/12/2011 - 00:00

Facebook komentari

Back to top