Djeco, sretan joj rođendan!

Home

Djeco, sretan joj rođendan!

Prosto je nevjerovatno koliko se naša sudbina u zadnjih 50 godina vezuje za jedan mjesec u godini – novembar.

Kad svi zbrajaju račune iz godine koja završava, mi, već po tradiciji, započinjemo poslove i donosimo životne odluke u nadi da če nam posao biti hairli.

PIŠE: KENAN ALAGIĆ 037

Možete zamisliti, u 11. mjesecu u godini nama je početak cijelog višedecenijskog određenja. Da ne razbijate glavu na šta konkretno mislim evo: novembarski je ZAVNOBIH, AVNOJ je u novembru pa onda i DAYTON. Očito da smo u tom mjesecu intelektualno najplodniji. Slično kao što smo u aprilu lesta meta agresorima. Nešto nas vole bombardovati baš u aprilu. I taj dan bio je novembar, a ja na putu do Šehera svratih u Jajce, čisto iz raznodalosti (možda i malo doze jugonostalgije) da vidim ima li išta od Muzeja AVNOJ-a. Države nema, ali barem ima muzeja.

I nećete vjerovati, ima. Stoji na istom mjestu uređen baš kao da je sad zasjedanje završeno. Doduše hladno je unutra, vatra se ugasila još 1944., mada mi se čini da nas je dino grijala negdje do devedesetih godina ko god da ju je ložio. Ustvari znam «ložača» koju je tu vatru zapalio još 1941. godine i ložio je intenzivno do nekog aja osamdesete. I tad je on otišao i više se niko nije brinuo za vatru, za drva, za pećnicu u Jajcu …

Otišao «ložač», a onda su sitni domari i pomočno osoblje počeli ložiti neke male vatrice ne bi li se ugrijali, svako u svojoj kući. Puhnu neki čudan vjetar, raspiri male vatrice i nasta požar koji proguta i peć i Jajce i Mrkonjić, zahvati Sarajevo, Brčko, Bihać, Vukovar, Dubrovnik, Prištinu …

A 50 godina je gorjelo šest velikih buktinja da nikad nisu zapalile vijence pšenice koje su ih zaokruživali. Ali trebalo je znati ložiti. A ON je znao.

Živjela Amerika, bratski SSSR, Velika Britanija odjekuje sa zidova jajačkog parlamenta. Da baš odjekuje, iako napisano. Jasno čujem povike koji će samo 50 godina kasnije doživjeti iste ovacije, doduše nijemo kroz parole ispisane i potpisane krvlju Daytonskog papira. I opet ništa bez «bratskih» zemalja…

Razgledam mnoštvo fotografija, dokumenata, i zapazim jednu činjenicu.Nema debelih partizana. I komadanti i partizani i delegati i narod, svi šlank. Niko debeo. Je li moguće da su još tad ljudi držali liniju…

Pa držali smo i mi liniju i što smo je više držali pozadina nam je bila sve deblja i deblja. Kod «ložača» to nije bilo. Ako primjeti da se neko deblja odmah fitnes. Jedan juriš na bunkere, drugi dan neki marš, treći dan forsiranje neke planine. Forma, moralo se biti u formi. A danas?

Danas smo se zapustili, bez ideje, cilja, ne jurišamo, ne forsiramo. (cazin.net)

I Moša Pijade koji stoji na ulazu u zgradu muzeja nešto je veht. Razumijem mu i godine, ali kao da i on više nema kuveta za juriš. Jednostavno digli ruke. Svi …

Palim auto, valja voziti do Sarajeva. Dug je to put. Malo ružan i naporan. Nama Krajišnicima još i dalek. Valja stići do Sarajeva.

I učini mi se kao da neka dječica izlazeći iz autobusa pjevuše «Veselje se širi na sve strane, sad slobodno po zemlji idemo, al+ velike pamtićemo dane …». Ma neeeeeeeee. Nema šanse. Pa tu pjesmu ne zna niko više. To Pliva huči preko jajačkog vodopada pa se čovjeku učini da dječica pjevaju. Pjevaju, ali neke fruge pjesme, nove tekstove i nove melodije.

Djeco, sretan joj rođendan… Da, da mojoj i vašoj majci. I moja biološka i napa jedina sudbinska su rođene istog dana, 25.11.1944. godine…. Hvala Bogu obje su i danas sa mnom. I biće zauvijek.

Objavljeno: Ned, 04/12/2011 - 00:04

Facebook komentari

Back to top