Dževad Sabljaković, književnik i novinar

Home

Dževad Sabljaković, književnik i novinar


-Cazinska buna je decenijama bila tabu tema. Ni do čega, izvan svog djetinjeg doživljaja, nisam mogao doći. Bježali su od mene svi: i učesnici bune i političari, koji su bili njeni savremenici ili na razne načine učestvovali u njenom gušenju i otklanjanju posljedica koje je proizvela za cazinski kraj. Uzalud su bili moji napori da taj jedinstveni događaj temeljnije istražim. Pokušaj da dospijem do nekog arhivskog materijala umalo se nije završio mojim hapšenjem.  Bila je to epoha socijalizma u kojoj o nekoj buni protiv režima nije moglo biti ni javne ni literarne riječi – ističe Sabljaković

Razgovarala: Muhiba Šakonjić

CAZIN.NET:Rođeni ste u Beogradu, odrastali u Cazinu. Kakvo je bilo Vaše odrastanje u njemu? Možete li naše čitaoce uputiti na Vašu povezanost s Cazinom i životni put nakon što ste ga napustili?

SABLJAKOVIĆ: – Cazin je moj jedini zavičaj. Djetinje i dječačke godine koje sam proveo u našem gradu odredile su u emotivnom, duhovnom i, ako hoćete, estetskom smislu, cjelokupan moj život. I dan-danas se najbolje i najpotpunije osjećam kad dođem u naš kraj i presrećan sam što se, zahvaljujući nekim porodičnim okolnostima, ponovo otvorila mogućnost da u ambijentu ovog, za mene čarobnog grada i njegove prelijepe okoline, provodim sve više vremena, a uskoro se i definitivno vratim. Moj otac Jusuf Sabljaković, sin svojevremeno čuvenog pećigradskog hodže Sabljaka, to jest Mehmeda Sabljakovića, bio je jedan od prvih studenata iz Cazinske krajine. Studirao je u Beogradu, ali se mlad oženio mojom majkom Šefikom Ćoralić, i zahvaljujući toj činjenici, rođen sam u Beogradu neposredno uoči Drugog svjetskog rata. Ratni vihor je moje roditelje, koji su bili antifašisti, odnio na razne strane bivše nam zemlje, a ja sam odrastao kod stare majke u Cazinu. Prva moja sjećanja su vezana za Cazin, za livade koje su bile na mjestu današnje osnovne škole  “Cazin I” i prostora gdje se upravo gradi tržni centar. Nezaboravna su sankanja niz padine bregova oko Cazina, koji su danas načičkani kućama. Zamak Ostrožac i rijeka Una začahurili su se u mom sjećanju prvih djetinjih godina i ne napuštaju to mjesto.

CAZIN.NET:Suprug, otac, teoretičar književnosti, književnik, novinar, TV- ličnost i sve u jednoj ličnosti. Je li bilo teško odgovoriti svim ovim ulogama?

SABLJAKOVIĆ: – Kad sam imao dvanaest-trinaest godina, moja majka, koja je bolovala po sanatorijumima širom Jugoslavije, donijela mi je jednom pedesetak pažljivo odabranih knjiga. I to je druga ključna činjenica koja je odredila moj život. Pročitao sam svih tih pedeset knjiga, a poslije toga još stotine, studirao sam svjetsku književnost, napisao i sam neke knjige, najveći dio svoje televizijske karijere posvetio knjigama i temama iz sfere umjetnosti. To je svijet koji ne napuštam ni danas i koji se na izvjestan način polako stapa sa svijetom mog zavičaja. Imam dvije kćerke Nađu i – zapitajte se otkud to ime – Unu. To su stvorenja koja moj privatni život ispunjavaju toplinom i ljudskošću.

“Yutel”, najuzbudljivija epizoda u profesionalnom životu
CAZIN.NET:U novinarskoj karijeri ste napravili mnogo. Čini mi se da smo Vas najbolje zapamtili s TV-ekrana dok ste vodili informativno-političku emisiju “Yutel”. Osim toga, izvještavali ste iz drugih krajeva svijeta. Vaš književni i novinarski angažman odjeknuo je i u štampanim medijima. Kakva su Vaša novinarska iskustva iz vremena kada je rat harao bh. prostorima?
SABLJAKOVIĆ: – “Yutel” je bio prva televizija izvan šeme republičkih televizijskih kanala. U vrijeme kad je osnovan, u oktobru 1990. godine, bio je senzacionalna pojava, i danas se profesionalno ponosim što sam u tom poduhvatu učestvovao. Rekoh, senzacionalna pojava, ali treba dodati i zakašnjela i uzaludna. Zalagao se za tržišnu ekonomiju, konfederalizam, put ka Evropskoj uniji, a protiv nacionalističkih divljanja, posebno protiv rata, čija prijetnja se tada nadvijala nad sve nas. Nismo uspjeli: destruktivne, mračne snage i aveti prošlosti su u to vrijeme poveli svoju pogubnu igru i ogrezli u njoj, otklonivši svaku drugu perspektivu izvan ubijanja i razaranja. Da je prevladalo ono za šta smo se zalagali, tadašnja Jugoslavija, možda i konfederalizovana, bila bi prva zemlja izvan Zapadne Evrope koja bi ušla u Evropsku uniju, mnogo prije Mađarske, Rumunije ili Bugarske. A sada ćemo se načekati. Ta nezavisna televizija sa sjedištem u Sarajevu, nije mogla opstati u ratu. Ja sam prethodno napustio Televiziju Beograd i svoje emisije iz kulture. “Yutel” se ugasio u maju 1992. Našao sam se u vrlo teškoj situaciji. Sticajem okolnosti postao sam ratni izvještač RFI (Radio France Internationale). Iz grada pod opsadom, u oskudici svake vrste, našao sam snage da sačuvam poštovanje profesionalne etike, a to znači: izvještavati o onome što vidim, čujem, doživljavam, a ne biti u funkciji ničijih propagandnih potreba. Izvještavao sam sa lica mjesta istinito i profesionalno, i to nikoga u tom trenutku nije moglo zadovoljiti. Danas svojih stotinjak izvještaja za RFI mogu pokazati kao ratni dnevnik, a ne propagandna štiva koja su tada vladala cjelokupnim medijskim prostorom. Optuživan sam u svojoj neposrednoj okolini da iz Sarajeva izvještavam kao stranac, a ne “naš čovjek”; odgovarao sam da to smatram komplimentom sopstvenoj profesionalnosti. U svakom slučaju, moj način hladnog i distanciranog izvještavanja bolje je ocijenjen na strani, pa sam pozvan da budem glavni i odgovorni urednik Radio Broda. To je bio projekt Evropske unije da grupa nezavisnih novinara svih nacionalnosti iz bivše Jugoslavije pokuša, radeći na brodu u internacionalnim vodama Jadranskog mora, objektivno informira o ratu u bivšoj Jugoslaviji. Projekat je tek djelomično uspio, jer je trajao svega 11 mjeseci. Učešće u njemu, ostalo mi je u sjećanju kao najuzbudljivija epizoda u mom profesionalnom životu.
Cazinsku bunu doživio kao dječak
CAZIN.NET:Vaše primarno obrazovanje vezano je za književnost, po vokaciji ste teoretičar književnosti, no iskušali ste se i kao pisac. Vaš roman “Omaha 1950.” (sam naziv “Omaha” je simboličan i odnosi se na Cazinsku bunu 1950), slika poratnu gladnu godinu, prinudni otkup i pobunu seljaka, ali, predočava i ljudsku kontraverznost, surovost, dobrotu, solidarnost, upućuje na nesuglasice u ljudskoj duši i prirodi, sukobljava kolektivni i individualni interes. Iako književno djelo prvenstveno upućuje na sebe svaka književna priča mogla bi biti i moguća. Koliko se sadržaj romana “Omaha” ustvari podudara sa stvarnim zbivanjima tokom Cazinske bune 1950.?
SABLJAKOVIĆ: – “Omahu”, to jest Cazinsku bunu doživio sam kao dječak, i taj događaj me opsjedao i u kasnijim mladićskim godinama. Poslije prvih pripovjedačkih ostvarenja, mislio sam da ću u vezi s tim događajem napisati roman. Počeo sam ga pisati davno s ambicijom da ostvarim sagu koja će obuhvatati cjelokupnost tog vremena. Međutim, Cazinska buna je decenijama bila tabu tema. Ni do čega, izvan svog djetinjeg doživljaja, nisam mogao doći. Bježali su od mene svi: i učesnici bune i političari, koji su bili njeni savremenici ili na razne načine učestvovali u njenom gušenju i otklanjanju posljedica koje je proizvela za cazinski kraj. Uzalud su bili moji napori da taj jedinstveni događaj temeljnije istražim. Pokušaj da dospijem do nekog arhivskog materijala umalo se nije završio mojim hapšenjem.  Bila je to epoha socijalizma u kojoj o nekoj buni protiv režima nije moglo biti ni javne ni literarne riječi. Zato sam odlučio: pišem samo na osnovu djetinjeg doživljaja i sjećanja, a romanesknu radnju prepuštam mašti. Zato je “Omaha” priča o stvarnom događaju, ali prelomljena kroz svijest grupe dječaka. Komplementarni dio romana je priča o Ademu i Silvi, mladim ljudima koji su na fonu te bune doživjeli ličnu dramu i oboje tragično završili. Bili su moji vršnjaci kad sam pisao o njima, sada ih osjećam kao svoju djecu. Nisu se promijenili, ostali su zauvijek mladi na stranicama te knjige sa svojim sukobima i ljubavlju u jednom mračnom vremenu i događaju, puni života i ljepote, ali i teške okovanosti epohom. Ponekad kad ih se prisjetim, suze mi udare na oči zbog njihove drame, koja je unekoliko univerzalna. Bez obzira što živimo u drastično promijenjenim okolnostima u suštini njihova drama je mogućna i danas.
Cazinska krajina – “država u državi”
CAZIN.NET: - Kao jedanaestogodišnji dječak preživljavali ste događaje koji su pratili Cazinsku bunu. Zlo koje nas je ovdje zadesilo nakon nje bio je rat u BiH. No, još veće zlo koje se na ovim našim prostorima desilo bio je međumuslimanski sukob koji je izazvan proglašenjem tzv. Autonomne pokrajine Zapadna Bosna. Iako u vezi sa Autonomijom postoje mnoge nejasnoće, sumnje, istine i zablude neki ovdašnji intelekti povlače paralelu između Cazinske bune i Autonomije na način da je oboje izazvano namjerno i izvana baš ovdje s ciljem da se ovom dijelu BiH onemogući razvoj i napredovanje. Činjenica je da Vi u to vrijeme niste bili ovdje, no zasigurno ste se informirali o onome što se ovdje dešavalo. Sta Vi mislite o toj paraleli?
SABLJAKOVIĆ: - U prethodnom odgovoru rekoh kako je drama Adema i Silve mogućna i danas. Bila je mogućna i kad su se odigravali tragični sukobi u Cazinskoj krajini u vrijeme rata u Bosni i Hercegovini. Ono što može unekoliko pravdati pokušaj “paralele” je apsolutna izuzetnost, društvena, historijska, politička, i jednog i drugog zbivanja. Ništa slično ni analogno nije se desilo nigdje u Bosni i Hercegovini, a ni šire. Cazinska krajina je uvijek bila zemlja izuzetnih događaja, na izvjestan način neformalna država u državi, samo svoja, neuporediva sa bilo kojim drugim krajem, i uvijek unekoliko izvan opcija općih zbivanja. Prisjetimo se još nekih događaja u lokalnoj historiji. Podsjećam vas na Hasan-agu Pećkog krajem XVIII i početkom XIX stoljeća. On je apsolutno jedinstvena ličnost, čija uloga i značaj su nedovoljno historijski istraženi. Prisjetimo se kontraverznog Huske Miljkovića u Drugom svjetskom ratu. Te ličnosti i događaji s njima u vezi čine posebnost, ako ne i ekskluzivnost historije našeg kraja. Događaji u Cazinskoj krajini su nekim nitima uvijek bili vezani za zbivanja na mnogo širem planu, ali su u toj mjeri imali individualan pečat da se ne mogu svesti ni na kakav historijski ili politički stereotip.
elim da se posvetim nečem sasvim svome, a to su literatura i historija Cazina. Nadam se da će mi se ostvariti planovi da u miru, u dijelu kuće u blizini Ostrošca, koju mi je sestra dala na raspolaganje, nešto i uradim.
CAZIN.NET:Vaše zadovoljstvo i bezrezervna spremnost da budete moj sagovornik naveli su me na zaključak da Cazin osjećate i da ste za njega itekako emotivno vezani. Na rodoljubivu notu upućuju i mjesta događanja u Vašim pričama i posebice romanu “Omaha 1950.” u kojima ste koristili mnoge današnje nazive cazinskih ulica i sela (Stovrela, Stijena, Ćuprija, Miostrah, Kula Radetina…). Zasigurno održavate i rodbinske i prijateljske veze sa Cazinjanima. Koliko ste često u poslijeratnim godinama pohodili ove prostore? Kako Vam danas izgleda cazinska čaršija i cazinski ljudi?

SABLJAKOVIĆ: – Nikada nisam gubio vezu sa Cazinom, zavičajnu, rodbinsku, prijateljsku. Svake godine sam dolazio na odmor u Cazin i na Unu da se nadišem ovog zraka, nagledam naših zelenih pejzaža, da ponovo osjetim specifičnost i šarm našeg jezika i našeg duha. Najduže sam bio odsutan u godinama rata. Nikad neću zaboraviti tren kad sam ponovo došao nakon pet ili šest godina. Došao sam kući svog rođaka Jusufa i dočekao me je ljutim lavežom njegov pas. Jusuf je izišao i rekao: “Paša, mir!” Vratio se Dževad.”

Pas je istog trenutka prestao da laje na mene. I od tog trena sam opet svoj na svome. Cazin volim nepromijenjeno i, ako bude kako planiram, tu ću uskoro stalno živjeti i nešto raditi za svoju dušu. Možda nastavak “Omahe”, u kojoj sam nastojao da izmijenim toponime, ali nazivi kao što su Miostrah ili Stovrela, Ćuprija ili Stijena su neodoljivi. Oni sami za sebe imaju imanentno značenje. Ako još jedom budem redigovao “Omahu”, vratit ću stvarne toponime. To zahtijeva ponovno pisanje tog romana, riječ po riječ.
Godinu dana “na ledu”
CAZIN.NET: - Koja su Vam bila najdraža, a koja najbolnija novinarska iskustva. Ispričajte nam neku zanimljivu novinarsku anegdotu!

SABLJAKOVIĆ: – Novinarstvo je zanosna i gorka profesija. Iskreno rečeno: nikad se u duši nisam bezrezervno identificirao s tom profesijom. Ne mislim da sam promašio život, ali bih možda potpunije našao sebe u temeljnom historijskom ili kakvom drugom proučavanju. Novinarstvo ostavlja malo mogućnosti za to. Sve što sam napisao izvan novinarstva bilo je permanentno otimanje vremena. Bio sam jedan od prvih voditelja dnevnika na televizijama bivše Jugoslavije. Bio sam mlad reporter, kad me jednog dana pozvao glavni urednik. “Od sutra si urednik i voditelj dnevnika. Idi kući i pripremi se psihološki i profesionalno” , rekao je. Godinu i po kasnije, opet me je pozvao. “Od danas nisi urednik ni voditelj dnevnika. Možeš ići kući.” “A psihološka i profesionalna priprema?” uzvratio sam. Bio sam smijenjen zbog nekih političkih implikacija koje nikad nisam do kraja shvatio. Godinu dana bio sam “na ledu”, što znači da nisam mogao ni da radim ni da se pojavljujem na ekranu, ali sam morao dolaziti na posao i trpjeti da me većina kolega zaobilazi i na hodniku. Eto i dragih i bolnih iskustava.

CAZIN.NET: - Moram spomenuti da je Vaša priča “Posjeta” iz zbirke priča “Kula Radetina” ekranizirana. Šta mislite o svom književnom postignuću?

SABLJAKOVIĆ: – Da, priča je ekranizirana, nakon što sam dobio prvu nagradu za dramu na anonimnom konkursu TV Sarajevo. Nisam zadovoljan ekranizacijom. Što se tiče mog književnog rada, moram reći da sam malo uradio uslijed razloga koje sam pomenuo i vrlo sam nesrećan zbog toga. Ipak, ponekim ostvarenjem nisam baš nezadovoljan. Na primjer, pričom “Kula Radetina”. Jedna hrvatska književna kritičarka (Ines Sabalić) je moju “Omahu” svrstala među deset najboljih romana na našim jezicima u posljednjih 50 godina XX stoljeća. Uz Andrića i Krležu!!! Pretjerala je, ali ne smatram to svoje ostvarenje beznačajnim. Zahvalan sam historičarki Veri Kržišnik-Bukić na načinu na koji je tretirala moj roman u svojoj knjizi Cazinska buna. Potpuno ga je dešifrovala u svakom pogledu, od prepoznavanja ličnosti do razotkrivanja smisla niza detalja. Gospođa Kržišnik-Bukić je obradila taj događaj sa stanovišta historičara na najbolji mogući način. U ovom trenutku to je vrhunac historijske obrade tog događaja. Moja “Omaha” je literarno komlementarna toj knjizi. Gospođa Kržišnik -Bukić je na više mjesta odala priznanje mom romanu, i ja sam joj najiskrenije zahvalan za to.

Jedino rješenje u priključenju Evropskoj uniji
CAZIN.NET:Kako, gledajući izvana, doživljavate današnju BiH, u političkom, kulturnom, ekonomskom i svakom drugom smislu?SABLJAKOVIĆ: – Teško je stvoriti solidnu državu kad je oko polovinu njenog stanovništva ne želi, a više od polovine političara i nacionalnih čelnika radi protiv nje. Dejton i nacionalne stranke su teška sudbina BiH. Jedino rješenje vidim u pripadnosti Evropskoj uniji. Teško da će u doglednoj budućnosti biti mogućnosti da BiH ispuni kriterije za normalan prijem u članstvo. Evropa će morati shvatiti da je jedini spas te zemlje da je na izvjestan način “kooptira”. Nadam se tome. Dodao bih ipak: uprkos svemu Bosna je svake godine svjetlija i optimističnija. Ovdje u Cazinu, rodbina i ljudi s kojima imam kontakt žive u potpunosti svoj život i smatraju da on ima smisla baš ovdje. To me krijepi da i ja nađem razloga da se vratim.
CAZIN.NET:Našim čitaocima će zasigurno biti zanimljivo pročitati šta danas radite, gdje živite, kako živite? Koliko znam u penziji ste. No, sumnjam da Vam novinarska radoznalost daje mira, ali i da Vas ne mami književni izričaj!SABLJAKOVIĆ: – Da, tačno je, nedavno sam riješio sva penzionerska pitanja, ali još sam profesionalno aktivan. Izvještavam za Radio Deutsche Welle iz Pariza i Haga, pišem za Oslobođenje i Dane. Nisam se još umorio. Ipak, želim da se posvetim nečem sasvim svome, a to su literatura i historija Cazina. Nadam se da će mi se ostvariti planovi da u miru, u dijelu kuće u blizini Ostrošca, koju mi je sestra dala na raspolaganje, nešto i uradim. U svakom slučaju mislim da uskoro neću morati pisati da zaradim za život, nego ću se posvetiti mirnom istraživanju i pisanju zaista za svoju dušu.
Neodgovoran odnos prema kulturno-historijskom naslijeđu i prošlosti
CAZIN.NET: - Na kraju, ostavljam Vam prostor da kažete, iznesete ono što Vas nisam pitala, a smatrate da je bitno ili interesantno našim čitaocima.
SABLJAKOVIĆ: – Cazin i susjedne općine su područja starih gradova. Nigdje u Bosni i Hercegovini na tako malom prostoru nema toliko ostataka starih gradova, tvrđava i zdanja koja su obilježila svoju epohu. A svi oni su u potpunosti prepušteni neumitnom zubu vremena. Ako sasvim nestanu i posljednji ostaci starih gradova Stijena, Tržac, Mutnik, Pećigrad – spomenimo samo neke – da ne govorimo o Cazinu i Ostrošcu, cijelo ovo područje, i pored neospornih prirodnih ljepota, opustjeće, izgubiti draž i posebnost, šta više historijski imidž. Svaki od starih gradova je po jedna priča o sudbinama ljudi i naroda, o mijenama epoha i dodirima kultura. Ako bi da privučemo posjetioce, te gradove bismo morali smišljeno, pažljivo i stručno obnavljati, a s njima i priče o bivšem vaktu i zemanu, kako se to nekad govorilo. Mislim da ne postoji odgovarajući odnos prema kulturno-historijskom naslijeđu i prošlosti uopće. Ovaj kraj je područje slobodarskih tradicija, koje treba da zadrže svoja obilježja. U te tradicije spada i antifašistička borba u Drugom svjetskom ratu. Dopuštamo da sva obilježja te epohe ne samo propadaju, nego i da se uništavaju. To je nedopustivo, jer time krnjimo sopstvenu historiju i tradiciju, kao i njihov značaj.

CAZIN.NET:U ime naše informativne kuće, zahvaljujem na razgovoru.

Napomena: Našeg sagovornika za ovaj intervju predložili ste vi, dragi čitaoci, pa vam se zahvaljujemo na učešću u kreiranju naše internetske stranice. I dalje željno očekujemo vaše sugestije. Predlažite nam osobe koje biste željeli da intervjuiramo, bilo zbog njih samih ili zbog onoga što rade, a da su zanimljivi čitalačkoj publici. Imate upute na koji način da dajete svoje komentare o objavljenom intervjuu, te također, način kako da predlažete buduće sagovornike.

Komentare na ovaj intervju možete dati na forumu, prateći link:  http://forum.cazin.net/index.php?showtopic=19767

Objavio: Pet, 02/12/2011 - 17:18

Facebook komentari

Back to top