FELJTON: Doktor Dizdar – 11. dio

Home

FELJTON: Doktor Dizdar – 11. dio


Hase Kajtezović iz Gornje Lučke bio je gotovo cijeli radni vijek vozač Doktora Dizdara bilo da se radilo o Zdravstvenoj stanici u Pećigradu ili kasnije kada je Zdravstvena stanica pripojena Domu zdravlja Cazin. Šofer Hase je u mladosti završio četiri razreda osnovne škole. Od kuće je pobjegao ostavivši 70 ovaca na ispaši na tadašnje radne akcije dok je bio maloljetan. Tamo se predstavljao kao dijete bez roditelja kako ga zbog maloljetnosti ne bi udaljili sa akcija. Vrlo dobro se sjeća tih vremena i događaja koji baš i nisu relevantni za doprinos ovom Feljtonu. Hase je rođen 1928. godine i danas je krhkog zdravlja ali je zato u mladosti bio vrlo snalažljiv mladi čovjek.

Sa radne akcije na pruzi Šamac-Sarajevo dobrovoljno je otišao u vojsku, odnosno vojnu školu u Zagreb gdje je stekao zvanje vozača i automehaničara. Sa ovim diplomama u rukama bio je „gospodin“ gdje god je došao. Prvo je završio na „Državnom dobru“ u Tršcu gdje je vozio kamion. –Iz Tršca sam kamionom došao na konjske trke koje su se održavale u Lučkoj. Tu me pronašao jedan komšija i nagovorio da sa njim krenem u Ljubljanu gdje mi je obećao posao u Komunalnom preduzeću „Snaga“ što sam ja i učinio ostavši moj kamion u Lučkoj. Nakon osam dana po mene je u Ljubljanu došla policija i dovela me u Lučku da vratim kamion u Tržac što sam ja i učinio a tom prilikom nisam imao nikakvih problema. Na „Državnom dobru“ sam radio bez ikakve plaće a u Ljubljani sam imao veliku plaću, ispričao nam je Hase Kajtezović – Šofer na početku druženja.

Hase Kajtezovic, Fadil Buljubasic, Bejza Kajtezovic i Vesna Buljubasic

Hase je u ljubljanskoj „Snagi“ ostao sedam godina odakle je po partijskom zadatku kao SKOJ-evac raspoređen na radno mjesto vozača u Zemljoradničkoj zadruzi u Pećigradu. Desilo se to, kako kaže Hase, u vrijeme najveće bijede. –Ja sam morao napustiti Ljubljanu i veliku plaću i doći u veliku bijedu, dodaje Hase.

Hase je u Zemljoradničkoj zadruzi ostao pet godina, sve do pripajanja Zadruge „Angropreduzeću“ iz Cazina. U „Angropreduzeće“ je prešao i kamion kojeg je vozio Hase Kajtezović, ali on nije želio preći.

Baš u to vrijeme započinjala je sa radom Zdravstvena stanica u Pećigradu u koju je kao vozač primljen Hase Kajtezović a na osnovu objavljenog konkursa. Baš on je sa kamionom u Zagreb išao po prvog doktora Alberta koji je u Zdravstvenoj stanici radio dvije godine. –Iz Zagreba sam dovezao doktora i njegovu suprugu koja je nakon kraćeg vremena napustila Pećigrad i pobjegla u Zagreb a zbog teških uslova za život u to vrijeme. U početku sam u Zdravstvenoj stanici dovozio drva a kasnije i pacijente pa sam tako po pet-šest pacijenata desetak godina vozio na dijalizu u Zagreb a kasnije i Banja Luku. Za ove poslove sam dobio nov Fiatov kombi po kojeg sam ja išao u Zagreb. U početku je plaća svih zaposleni u Zdravstvenoj stanici bila manja od one koju sam imao u Ljubljani. Vremenom se i to mijenjalo, dodao je Hase.

Nakon dvije godine drugovanja sa doktorom Albertom, stigao je u Ambulantu Doktor Dizdar. Hase ga od ranije nije poznavao. –U početku sam kao vozač i automehaničar za 300 dinara imao veću plaću od Doktora Dizdara. Doktor je bio dobar čovjek, vrlo korektan prema pacijentima, prema uposlenima ali i prema meni kao vozaču. Nikada se za radni vijek nismo preriječili. Uvijek je govorio, ako možeš, hajde da odemo tamo i tamo. Nikad nije naređivao a ja sam bespogovorno išao tamo gdje me je on ili neko drugi slao, dodao je Hase.

Kada je došlo do pripajanja Zdravstvene stanice iz Pećigrada Domu zdravlja u Cazinu, prešao je i vozač Hase Kajtezović. I tamo je bio najstariji i najiskusniji vozač. –Podjednako sam radio i za Dom zdravlja u Cazinu i Zdravstvenu stanicu u Pećigradu, tako da sam se nastavio i dalje družiti sa Doktorom Dizdarom. Narod je volio doktora a sjećam se da su doktori u Zagrebu pitali ko je taj doktor čiju dijagnozu nikad niko nije pobio a nije imao opremu. Tako sam ga jednom prilikom odvezao u Zagreb da ga upoznaju doktori koji su me pitali za njega. Doktor je bio ljudina, gromada od čovjeka, kazao nam je pri kraju ovog razgovora Hase Kajtezović.

Hase sofer sa bolnickim kombijem

Doktor Dizdar inače nije puno pričao ili je pričao ono što je bilo neophodno u tom trenutku. Hase nam je kazao da nikad nije imao udes niti je ogrebao auto. Druženje dvojice komšija, doktora i vozača, posebno je bilo upečatljivo u vrijeme trajanja žutice na prostorima Pećigrada i okolnih sela. Radilo se na vakcinisanju danonoćno u čemu je Doktor Dizdar prednjačio. Doktor Dizdar je uz rad ispunjavao vjerske obaveze te je često, kada god je imao priliku, išao u džamiju. Svakako je zanimljiva tvrdnja Hase Kajtezovića da Doktora Dizdara nikad nije službenim vozilom maksuz vozio u džamiju. U to vrijeme u Zdravstvenoj stanici je ležalo i po 70 pacijenata koje je Hase dovozio i vraćao ih njihovim kućama.

Za oko pedeset godina rada za volanom, Hase je zaradio (ne)zasluženu penziju jer ona tek za nešto malo prelazi visinu minimalne penzije u BiH. Živi kod sestre u Gornjoj Lučkoj. Dva njegova sina i jedna kćerka žive u Americi a jedna kćerka u Pećigradu. Zahvaljujući sestri i njenoj porodici nije usamljen i nezbrinut mada se još uvijek normalno kreće uz pomoć štaka. Hase nikada niti jedan dan nije bio na bolovanju a nikada nije niti bio kod Doktora Dizdara na pregledu. Hase nam je prigovorio na tretiranje Doktora kao Dizdar kazavši da su ga on pa i mnogi drugi oslovljavali sa Doktor Ibro.

Ovaj dio Feljtona završavamo tamo gdje ćemo nastaviti slijedeći. Hase nam je kazao kako je baš on iz Bihaća u Pećigrad doveo glavnu medicinsku sestru Džehvu Beganović čija ćemo iskustva u radu sa Doktorom Dizdarom prenijeti u slijedećem Feljtonu.

-Za nagradu što sam sestru Džehvu doveo iz Bihaća u Pećigrad, dobio sam od Doktora Ibrahima gajbu pive, kazao nam je na kraju ovog razgovora Hase Kajtezović.

Ubejid ef. Mujagic

 

ANTRFILE I ovoga puta prenosimo zanimljive komentare zabilježene na cazin.netu.

Ultrazin za HISTORIČARA

Čitajuci reakcije (komentare) na ovu temu osjetio sam potrebu da odgovorim gosp. koji se predstavlja kao historiar..Uočio sam da niste sa ovoga kraja a ostavili ste jake lične utiske na ovu temu i čak donijeli sud o ovom vremenu i narodu u kojem se priča piše…Ne znam jeste li školovani historičar ili više amaterski ali morate znati da je u Cazinskoj krajini poseban mentalitet ljudi a pogotovo starih krajišnika iz ovog vremena u kojem priča govori… Ne znam zašto vam je neshvatljivo da su ovdašnji muslimani mogli otići u džamiju i obaviti svoju duhovnu obavezu a poslje toga otići u sjedište partije i „politički” se angažovati… Zaista, vaše sumnje u istinitost feljtona nemaju jakih osnova. Danas se na žalost vrijeme komunizma-socijalizma krivo tumači. Retoriku opasnog vremena za muslimane u to doba danas najviše koriste sadašnji političari. Koliko znam i 50 i 60 i 70-tih godina su se gradile džamije, ne znam da je iko ikome branio džamiju i bilo je više istinskih vjernika nego danas… Samo to tad nije bilo bas „IN” a znam da je tako jer sam imao takav slučaj u porodici…Djed mi je bio hodža i aktivni učesnik II Svjetskog rata u partizanima…Drugi djed takođe vjernik ali partijska knjižica u džepu bez problema…i nije istina da su zbog toga bili državni neprijatelji… Morate razumjeti da su Krajišnici takvi…voljeli su Titu, rakiju ali nisu dali svoje običaje i duhovne vrijednosti koje su usko povezane kulturom ovog kraja…Sad, druga je stvar što je ovaj kraj često zapostavljan od političara i tadašnjeg i ovog vremena, ali složit ćete se da je to najveća krivica naših predstavnika u višim nivoima vlasti a to su mnogi loši umovi znali iskoristiti da nas zavade ili iskoriste za neke svoje projekte, ideje, planove…To se pokazalo i Cazinskom bunom i nekoliko događaja poslje, žalosnom 94-95. i u današnje vrijeme…ali hvala Bogu i našim tadašnjim i današnjim junacima, vrijeme je pokazalo da smo uvijek bili na pravoj strani…Toliko od mene, znam šta ste htjeli reći, ali morate prije svega shvatiti da mi Krajišnici imamao malo drugačiji pogled i na vjeru i na domovinu… Poštovanje.

Za Ultrazin: Dosta toga stoji što si napisao. Nešto u tvom komentaru ipak nije jasno. Tačno je da je hodža Ubeid bio u partizanima. Tačno je da je bio i predsjednik Saveza boraca u Pećigradu. Tačno je da je imao veliku podršku tadašnje vlasti u Pećigradu. Družio se sa njima i sarađivao, sjedio i kafendisao. Tačno je i to da nije bio komunista i to od njega niko nije tražio. Jednako dobro i ispravno vjerovati u dvije različite stvari ne ide. Ubeid je bio vrlo pametan čovjek i on je znao da se jednom guzicom ne može na dvije stolice. Onaj ko je imao partijsku knjižicu u džepu a išao na namaz u džamiju nije bio dobar ni za jednu stranu.

Objavio: Ned, 04/12/2011 - 18:07

Facebook komentari

Back to top