FELJTON: Doktor Dizdar – 12. dio

Home

FELJTON: Doktor Dizdar – 12. dio

Ovaj dio Feljtona najavili smo u prethodnom nastavku u kojem je naš sagovornik Hase Beganović kazao kako je baš on iz Bihaća i tamošnje bolnice u Pećigrad doveo glavnu medicinsku sestru Džehvu Beganović koja je do penzionisanja ostala raditi u ovoj zdravstvenoj ustanovi i živjeti u Pećigradu.

O tom događaju ali i dugogodišnjem zajedničkom radu sa Doktorom Dizdarom, Džehva nam je ispričala bezbroj zanimljivih događaja i detalja pa smo se potrudili odabrati one, možda najzanimljivije.

Doktor je jedne prilike došao u Bihać sa jednom pacijenticom. To je bila njegova rođaka, a tada je vladala žutica, 1964. godine, i tada su mahom umirale trudnice. Ja sam to večer bila dežurna u Općoj bolnici kad je on došao sanitetom iz Pećigrada, sa svojom rođakom koju sam ja pogledala i probudila doktora Prosena da je pregleda jer je bila trudnica. Doktor Presen je pacijenticu poslao na zarazni odjel. Ja sam ostala s njim razgovarajući, a nisam tog momenta ni znala da je i on ljekar. I tako smo počeli razgovor, pitao me od kad radim tu i da li bi došla raditi u Pećigrad. Ja sam rekla da ne znam ni gdje je to, u Prijedoru sam rasla, išla u školu, kad sam završila realnu gimnaziju došla sam u Kulen Vakuf po očevoj smrti i nastavila medicinsku školu tako da ja ove krajeve nisam ni znala, čak ni Bihać. Pitao me da li znam gdje je Cazin, Ostrožac, rekla sam da nisam čula za Cazin ali da znam za Ostrožac, za njega sam čula. Tad mi je rekao: ja sam doktor Ibro i pozvao me da radim kod njega u Pećigradu. Rekao je ja sam šef stacionara, imao sam sestru, otišla je, sad sam u prilici da mi zatvore stacionar i da mu je u interesu radi tih ljudi koji žive tamo, taj narod je bijedan rekao mi je. Ja sam rekla da ja moram razmisliti, da moram razgovarati sa majkom, bratom.

 

Dzehva Beganovic

 U Bihaću sam dobila garsonjeru od bolnice, bila sam glavna sestra na ginekologiji u Općoj bolnici u Bihaću i bilo mi je lijepo raditi sa prof. Vidakovićem, Eminagićem, Đukom i Prosenom. To su bili divni ljudi. Sve sam prenijela što sam s njima naučila. Teorija je jedno, a praksa drugo, meni je tad bilo 20 godina i gledali su me kao svoje dijete. Tad je bilo vrlo malo medicinskih sestara, bile su cijenjene, drugo su sve bile bolničarke, babice, radila sam i u operacionoj sali.

Ja sam bila neodlučna. Sutradan me ponovo zvao Doktor i pitao jesam li se predomislila, tražio da razgovaramo ponovo. Ja sam znala da mene moji doktori ne bi pustili s odjela. Đuka je i rekao, kolega to nije fer odvodite nam sestru, ali presudila je plata. Rekao je, sestro koliko god vi kažete za platu, ja ću vam platiti. Bio mu je cilj da se obdrži stacionar, a ja ću tu platu zaraditi svojim radom, tu su bili sve bolničari a trebala mu je sestra, tad je bolničar bio Asim, Mustafa, Huse, Hase je vozio sanitet, Mina je bila kuharica., bila je jedan spremačica i njena kćerka i jedan stari računovođa Sarkić i laboratorij je radio, tri laboranta smo imali. Tako da to ništa nije moglo funkcionirati bez jedne medicinske sestre. Sve je to bilo bez srednje škole ili više medicinske. Normalno, Kemo je došao da zatvori stacionar, a doktoru je bilo u interesu da taj stacionar radi. Ja sam tad imala jedan veliki kredit, koji sam digla mami da kupi kuću, tako da je moja plaća bila preopterećena s tim a ja ko djevojka željela sam se obući i ko mladost imati za to sve. Kad sam razgovarala sa bratom o tome, rekao je ni govora, nije dao ni osloviti, pokušala sam mu objasniti da imam veliku ratu kredita i rekla sam mu ja ću potpisati mjesec dana ugovor i ja ću se vratiti, mama me odmah podržala. Oni su se složili. Doktor je došao po mene, s tim da sam morala mjesec dana kad sam dala otkaz raditi i čekati da prođe to da bi mogla početi raditi u Pećigradu. Bila je velika frka oko mog otkaza, ali su mi ga dali. Došla sam odmah sa mojim stvarima, tad sam imala i televizor dok ga ambulanta i niko nije imao. Pitala sam, doktore gdje ću ja stanovati, ostavljam stan, jedna stara kuća gdje je sada gostionica od Mehmeada Škrgića dali su mi sobu, objeručke me primili, a mene sve zabolilo kad sam vidjela gdje sam došla. Ni vode nije bilo. Ja sam sebi namjestila sobu i počela raditi. Kad su me pitali kolika mi je plata, doktor bi rekao ona zaslužuje i više koliko radi za ovaj stacionar. Svi smo bili kao kolektiv, kad je doktor rekao sestri ćemo dati platu 82 hiljade, a doktori u Bihaću su imali 42 hiljade, svi su se složili. Ja sam mislila da ću ostati samo godinu dana i vratila bi se na ginekologiju, međutim rad se zahuktao, podigli smo još jedan sprat na stacionaru i tako da je u stacionaru bilo non stop puno, nijedan krevet nije bi slobodan. Bila je jedna muška soba, a dvije ženske sobe gdje je najviše bilo djece. Tad su djeca umirala, a higijena nije bila na nekom nivou, najčešće kod djece se pojavljivao proljev i povraćanje što je dovodilo do smrti. Ambulanta je imala vodu i struju, ali se pralo na ruke, kuhinja je bila odvojena, trepezarije nije bilo, ali tad se sa šaltera hrana nosila na tacnama bolesnicima okolo. To je bilo strašno. Tad smo ukinuli jednu bolesničku sobu i napravili od nje trepezariju sa šalterom na koji se hrana dodavala iz kuhinje iz higijenskih razloga, kupili smo stolove i stolice da tu bolesnici jedu. Ja i doktor smo super sarađivali. Doktoru sam predložila da ofarbamo prozore u bijelo, da okrečimo sobe da ih malo uljepšamo. Doktor me podržavao u svemu, naručio je molere. Ja sam htjla jedan zid u roza boji, jedan u plavo, ovima mojima je to tad bilo smješno, ali stacionar je odmah drugačije izgledao.

Primanje diplome specijaliste Doktora Dizdara

Tako mi smo radili, neki su nas poticali u tome radu ali mi smo i dalje išli, onda kad smo se pripojili, on je izgubio volju. Ukinut je stacionar i pripali smo Domu zdravlja Cazin, ostala je kartoteka, laboratorij i ostala je ambulanta, nije bilo računovodstva ali smo radili i dalje, ambulanta je bila puna. Doktora je narod volio ovdje. Ja iz svog iskustva i znanja, radila sam sa dosta dobrih doktora, on je bio izuzetno dobar, odličan ljekar, dobar dijagnostičar. Uvijek je njegova dijagnoza bila tačna, kad bi poslali nekog u Bihaćna dalje liječenje jer su gore imali bolju opremu tamo, njegova dijagnoza se poklapala. Nije bi naprasit kao čovjek, nije se izdizao iznad svog naroda, kao ja sam ljekar, on je bio kako sam ga ja gledala čovjek iz naroda., dosljedan kao ljekar i dosljedan svoga kraja i ponsašanjem, možda ga je zbog toga narod volio. Bio je jednostavan. Komunicirao je s pacijentima na jedan jednostavan način, razumio ih i tako. Imali smo pacijenata koliko god je bilo u hodniku da čeka, toliko je bilo i vani, ja gledam sad to nije ni približno tako.

Ja sam sklopila ugovor s njima na godinu dana, međutim ja sam došla 1. jula, a već 10. decembra sam se udala za Muhameda koji je bio prosvjetni radnik u Pećigradu.

 

ANTRFILE Kulturno-kultorološko-zdravstvena kultura na prostorima Pećigrada naslijeđena je od doba Turaka pred naprednijom Evropom koja je donijela puno toga. Dolaskom Austrougarske 1909. godine se ukida arebica pa je najnepismeniji narod u Evropi bio u Bosni jer su svi znali arebicu ali nisu znali latinicu. Prisjećamo se da je Doktor Dizdar rođen u vrijeme Kraljevine, u ratu je pekao i ispekao zanat. Iako nije prvi doktor u Pećigradu, jeste doktor sa nadužim stažom i jeste dao puno. Tu se stacionirao kao domaći kadar koji je učinio i vidne i značajne iskorake koji su bili velika prekretnica. Područje Pećigrada tokom rata i poslije preživjelo je tifus, uši i svrab a potom i žuticu koja zaslužuje širu elaboraciju. Tada su na ovim područjima djelovali higijeničari jer je u Cazinskoj krajini u to vrijeme bilo posljednje stjecište tifusa u Evropi. Vlast se uz Doktora Dizdara borila i izborila, protiv spomenutih i nemilih bolesti. Upravo u toj borbi Doktor Dizdar je stekao povjerenje kod svojih sugrađana a naravno, i neizbježno iskustvo ljekara.

Objavito: Ned, 12/04/2011 - 18:08

Facebook komentari

Back to top