FELJTON: Doktor Dizdar – 4. dio

Home

FELJTON: Doktor Dizdar – 4. dio

Četrnaest godina nakon polaska u cazinsku školu, mukotrpnog puta, borbe sa vremenom, neznanjem i ljudskim sujetama Ibrahim Dizdarević je uspio da ostvari svoj san, i održi obećanje. Više nije Ibrahim Dizdarević postao je dr Ibrahim Dizdarević, titula koja će biti dio njegovog imena i nakon njegove smrti.

Čvrsto držeći diplomu ljekara u lijevoj ruci, okrenuo je leđa životu velegrada i pogledom prema Bosni rekao sve. Krenuo je nazad istim putem kojim je i došao na studije u Beograd, u Banja Luku na stažiranje. Mjesto koje već poznaje iz medicinske škole.

Tokom stažiranja u Banja Luci upoznao je djevojku iz stare trgovačke porodice Kuštrić, koji su se preselili iz Hercegovine u Banja Luku tokom Drugog svjetskog rata. Upoznao ju je preko svoga brata Smaila koji je skupa studirao medicinu sa njenim bratom Alijom. Porodica Kustrić je bila velika i rodbinski vezana sa starim hercegovačkim porodicama Dilberović, Jugo, Hrle, Tanović….!

Nakon završetka stažiranja vjenčao se u Banja Luci sa svojom izabranicom Fatimom Kuštrić. Ostali su skupa sretnih četrdeset i pet godina, u kojima mu je Fatima podarila troje djece, dva sina, Mersuda i Seada i ćerku mezimicu Maidu. Mersud i Sead danas sa porodicama žive u Sjedinjenim Američkim Državama, Mersud u Chicagu a Sead u Clevelandu dok je Maida ostala živjeti sama u njihovoj porodičnoj kući u Pećigradu.


Nakon vjenčanja i kraćeg boravka u Banja Luci, Doktor Dizdar se vratio u rodni kraj, vratio se u svoj Pećigrad sa svojom izabranicom Fatimom. Tada je još prašnjava cesta vodila do Pećigrada, mjesta smještenog ispod brda Metla i Puhalo i negdje otprilike na pola puta između Cazina i Velike Kladuše.

Bandere sa strujom i telefonskom žicom vodile su do pošte i mjesne zajednice u kojoj se nalazio stari induktorski telefon. Sve zgrade u Pećigradu izgrađene su još za vrijeme Austrougarske Monarhije i u njima se nalazio mejtef, škola, mjesni ured i stanovi za tadašnje činovnike.

 

Kcerka Maida ispred porodicne kuce u Pecigradu, januara 2011. godine

Bolnica koju je Pećigrad i tada imao te stanica mjesne milicije izgrađeni su poslije rata. I stara austrougarska vlast i novonastala komunistička, koristile su u izgradnji kamen sa starog srednjovjekovnog grada Peći – kojeg su rušili i vadili kamen za zidanje.

Duboki ožiljci od Drugog svjetskog rata i Cazinske bune 1950. godine ostavili su bolan trag na stanovništvo koje je bilo više gladano nego sito, više boso nego obuveno, ali ponosano. Ponosan i podjeljen! Na one koji su za novonastalu vlast i one koji nisu mogli da prihvate takvu vlast. Nisu mogli da prihvate novo vrijeme i da neko drugi može da određuje kako će njegova zemlja biti obrađivana ili koliko će dati državi. Nastala je tiha migracija stanovništva prema evropskim zemljama.

Jedno je bilo i ostalo uvijek isto i uvijek zajedničko za sve, Džuma namaz je petkom i Ezan sa minareta stare džamije uvijek će se čuti. U takvim okolnostima kao podstanar započeo je mladi doktor svoj život u Pećigradu. Politika ga nije zanimala i nastojao je da svoj život podredi liječeći oboljele, usavršavanjem u svom poslu, modernizovanjem ambulante kao i pisanjem. Skupljao je podatke o svemu što je bilo povezano sa ljekarskim pozivom a posebno o ljekarima koji su tokom rata postali bezimeni liječnici. Družio se sa narodom, poznavao je svaku kuću, svakog domaćina, svaku bolesnu osobu.

 

Doktor Dizdar sa diplomom doktora u ruci

ANTRFILE Doktorova supruga Fatima imala je sestru bliznjakinju Rukiju koja je bila udana za Srbina iz Beograda. Badže su se izuzetno dobro slagale i međusobno poštivale. Doktor Dizdar je imao prijatelje iz svij vjera i ubjeđenja. Kćerka Jasmina od druge Fatimine sestre Safete tokom rata u Sarajevu se udala za Michaela Massera, jevreja iz Engleske, koji je u vrijeme rata u Sarajevu obučavao domaće bosanske doktore iz oblasti plastične hirurgije.

Inače, Doktor Dizdar je imao jedanaestero braće i sestara. Danas je među živima samo prim. dr. Smail Dizdarević iz Velike Kladuše.

 

ANTRFILE: Prvu knjigu pjesama pod nazivom „Plameni bregovi“ doktor Ibro Dizdarević je objavio 1978. godine a bila je posvećena proslavi 35. godišnjice formiranja Unske operativne grupe, Cazinskog partizanskog odreda i otkrivanju spomen groblja „Bratstvo-jedinstvo“ u Pećigradu. Za ovu priliku objavljujemo pjesmu pod nazivom „Plameni bregovi“ po kojoj je knjiga i nazvana.

 

KAMENI BREGOVI

Kameno stijenje ruši i buše mine

Al’ plamene bregove ništa ne može da smrvi,

Jer sazdani su od ljudskog mesa,

Od ljudskih duša i od ljudske krvi.

 

Tu su partizani ginuli u ognju i krvi

I nikad se ne zna ko zadnji, a ko prvi.

I nema te sile da sruši bregove plamene boje,

To divno blago Cazinske Krajine moje.

 

Plameni bregovi dadoše mnoge junake i heroje,

Što tamo gdje žita klasaju gordo i uspravno stoje

Tamo gdje grobovi stražu drže na kamenu tvrdu

I čuvaju slobodu na svakoj čuki i brdu.

 

ANTRFILE I ovoga puta pratimo šta su kazali komentatori na cazin.netu jer drugih oblika komentara za sada još nemamo. Četiri komentara pod šiframa gost kao što se može i vidjeti imaju različita viđenja pripreme ovog tek započetog feljtona.

Gost: -Ovo je napisano što bi narod rekao s brda – s dola tako da ni autor teksta ne zna šta je htio reći!

Gost: -Baš ni ja ništa ne skonta.

Gost: -Izgleda da vam je čitanje lošija strana.

Gost: -Bosanac ko Bosanac, što više čita sve manje razumije što je pročitao.

(Nastavak u slijedećem broju)

Esad Šabanagić – Reprezent

Objavito: Ned, 12/04/2011 - 18:02

Facebook komentari

Back to top