FELJTON: Doktor Dizdar – 7. dio

Home

FELJTON: Doktor Dizdar – 7. dio

Specijalizirajući čuo je istinitu priču o bezimenim ljekarima u Bosni i Hervegovini tokom Drugog svjetskog rata. Nije mu bilo teško da dijelove koje već ima složi u jednu fascinantnu cjelinu. Smatrao je da ima dovoljno snage da to objelodani. Iza nega je bio njegov rad u medicini, diplome i plakete.

No nije mogao! Nisu mu dali da dira prošlost. Politički je ta prošlost već bila određena i nije se mogla mijenjati. Privatno nije mogao da prekine sakupljanje podataka o bezimenim ljekarima Bosne i Hercegovine. To je radio u trenutcima odmora nakon mnogih ljekarskih intervencija. Po danu, noći, kiši, snijegu.

Govorio je da mu je najteži momenat u radu bio iznenadna pojava zarazne žutice 1963-64 godine kada je cijeli Bihaćki Okrug pretvoren u karantin a njegova ambulanta u jedan od zaraznih odjela. Bolest je bila toliko morbidna da je odnijela nekoliko stotina života a među njima skoro stotinu trudnica.

Svoju intelektualnu snagu usmjerava na specijalizaciju koju uspješno odbranjuje i vraća se u svoj Pećigrad. Primjenjuje stečeno znanje i ponovo usavršava rad ambulante.

Ambulanta u Pecigradu danas

Doktor Dizdar je rođen u Kraljevini Jugoslaviji. Drugi svjetski rat je proveo u NDH kao Huskin i partizanski vojnik. Završetak rata dočekao je bez obrazovanja, ranjavan i nagrađen Ordenom zasluga za narod. U Federativnoj narodnoj republici Jugoslaviji školovao se i diplomirao medicinu. Slobodne demokratske izbore u Bosni i Hercegovini dočekao je kao poslanik Skupštine opštine Cazina i onda mu se ponovo desio rat.

I opet je ranjen 10-og januara 1994. godine u svojoj razrušenoj kući. Postaje izbjeglica na svome kao milioni drugih Bošnjaka. Radio je svoj posao, ono jedino što je znao, liječio je ljude! U post-ratnoj euforiji ostaje gurnut na marginu ljekarskog poziva.

Neshvaćen, otišao je u penziju ali nije napuštao svoj Pećigrad. Svoj mali svijet medicine, zadržao je za sebe, liječio je i dalje svoju porodicu i prijatelje. Ostala su mu sjećanja, porodica, Pećigrad, prijatelji i brojka da je pregledao više od milion pacijenata u maloj ambulantici koju je sa nostalgijom gledao sa prozora svoje sobe. Nakon svega, nikad nije razmišljao da napusti svoj mali Pećigrad. A mogao je.

Jedna od mnogobrojnih diploma

Istambul, Jerusalem, Bern, London, Zagreb, Chicago, Vašington, Riad su samo dio od velikih svjetskih centara u koje su mnogi ljekari otišli iz Bosne. Svi su oni ili njihovi preci prošli neki rat u Bosni. Svako od njih je imao svoju vlastitu priču, koja je imala samo dvije zajedničke tačke. Bol i da su nekad radili u Bosni i Hercegovini kao ljekari. Sve je priče od njih sakupio i zapisao da se ne desi da ostanu „Bezimeni liječnici¨! Zvali su ga Doktor Dizdar, i nastojali da mu pomognu! Rekao je jednom prilikom: -Tu su svi moji u mezarlucima. Tu se čuje mujezin već stotinama godina. Ovdje je moj rod i narod. Dizdari nikud ne idu, i kad odu oni se vrate – kleknu, prouče, puste suzu i zemlju poljube. Tako je bilo, jest i biće uvijek. Ovdje zemlja miriše jer je Bosna! Halal vam!

Proslava u ambulanti sa Dr. Seadom Pozdercom

Prim dr sc Ibrahim Dizdarević preselio se na ahiret četvrtog novembra 2010. godine. Nije jedan od bezimenih ljekara Bosne i Hercegovine. Ostavio je iza sebe veliku i ponosnu porodicu koja nastavlja tradiciju Dizdara i ljekara! (Nastavak u slijedećem broju)

 

ANTRFILE Komentari na Web Site cazin.net

 

Husein Pandžić: Uspomene i sjecanja ostaju sa nama. Jako sam prijatno iznenađen iskrenim svjedočenjem i mog nekadašnjeg komšije Hazima Beganovica. Bili smo doista prave komšije ali eto sudbine često odvajaju ljude. Već 17 godina sam daleko od Pećigrada i ove foto starih arhiva me na čas odvedose tamo do vas.

 

DRAGAN K.: Neka mu je vječni rahmet. Poznavao sam ga malo, ali dosta da vidim koliko je plemenit, dobar čovjek i dobar doktor.

 

Gost: Neka je rahmet duši našem Dr Ibri. Taj čovjek je lično meni spasio život 1976. – tako mi je govorila moja rahmetli nane.

 

Gost: Jes ovo je sve gore tačno, ko juče se sjećam kad je rahmetli babo došo kući i kaže „e vala nek je neko i od Ahmetaševića dobio da ide u banje. Mati huda pristavila kahvu i pita ga kako a on veli napravio mi uputu doktor Ibro. Može biti da to u današnje doba nije ništa ali onda je to bilo nešto veliko. Rahmet mu duši.

 

Gost: Šteta što ne mogu ustati pononvno rahmetli dr. Pozderac i dr.Ibrahiim…potrebni su nam takvi ljudi i dan danas…neka im Dragi Allah podari viječni džennet…

 

I ovoga puta objavljujemo još jednu od pjesama autora Ibrahima Dizdarevića u knjizi pjesama Plameni bregovi nosi naziv Djevojka Krajine

 

O, koliko si mi draga

Krajino moja mila!

Koliko si mi cvijeća zasadila

U dušu moju i srce,

Pa ga sad mirišem, ljubim, volim…

 

O, koliko si mi lijepa,

Kad gledam tvoja polja,

Tvoje livade i tvoje šume,

To tvoje divno zeleno ruho,

Tvoje oblake, brežuljke, kiše.

 

O, koliko je to sve lijepo,

I kad grane proljeće,

A na cvjetovima zazuje pčele,

Il’ ono kad s grana pada s jeseni lišće suho!

 

O, koliko je lijepo tvoje nebo,

Tvoje ptice i cvrčci

Kad cvrče na kamenu,

A kraj njega seljak stari

Nosi torbu o ramenu!

 

O, koliko su lijepe večeri tvoje

Kad s tihog brežuljka gledam divne vidike

I kupam se u pjeni zalaska sunca,

Il’ kad na Jurjev hvatam

Na potoku omahu vodenice

U pregršti i u srebrene ibrike.

 

 

Objavito: Ned, 12/04/2011 - 18:04

Facebook komentari

Back to top