FELJTON: Doktor Dizdar – 9. dio

Home

FELJTON: Doktor Dizdar – 9. dio

Kao što smo i najavili u prethodnom izdanju Feljtona, u ovom i nekoliko narednih brojeva o Doktoru Dizdaru govorit će njegovi saborci u ratu i oni koji su zajedno sa njim radili u zaživljavanju zdravstvene službe u Pećigradu nakon rata. Ratni drug Doktora Dizdara cijelim tokom rata bio je Hase Beganović zvani Šef, rođen 1927. godine u Pećigradu gdje i danas živi u domaćinstvu sa kćerkom i unukom. Hase je dobrog zdravlja i još boljeg raspoloženja a prilikom naše posjete pronašli smo ga vani u prelijepom ambijentu uređenog dvorišta sa voćnjakom oko kuće koji se nalaze svega nekoliko stotina metara ispod padina Starog grada Pećigrad.

Hase prije ovog susreta nije znao razlog naše posjete a kada smo mu pokazali nekoliko posljednjih izdanja ReprezenT-a i razloge naše posjete, bez puno razmišljanja, kazao nam je: -O, ja i doktor smo bili veliki ahbabi, često mi je prije smrti, dok je uživao u penzionerskim danima, navraćao sa kćerkom Maidom. Imali smo uvijek o čemu razgovarati. Eto, desilo se da istog dana bude dženaza mom ahbabu Ibri i mojoj supruzi. De, šta se može, svi ćemo mrijeti, prije ili kasnije. Mene fala Bogu zdravlje poprilično služi, mogu ponešto uraditi u dvorištu. Eto, kad me pitate za Doktora, od prvog dana smo u ratu bili zajedno i dočekali oslobođenje zajedno, ja u prvim redovima sa strojnicom, a Doktor u pozadini kao bolničar. Ipak, ja sam njega nosio u Stacionar teško ranjenog prilikom jednog napada na četničko gnijezdo u Kozarcu kod Prijedora. Zamolili smo Hasu – Šefa da nam pokuša hronološki poslagati detalje iz zajedničkog učestvovanja u ratu sa Doktorom Dizdarom od 1943. godine i otkud nadimak „Šef“.

-Doktora prije rata nisam poznavao. Zajedno smo krenuli, najprije čini mi se u Huskinu vojsku a onda smo jedno vrijeme bili u pozadinskoj jedinici Ale Čovića. On je u početku u Huskinoj vojsci bio kurir. Sjećam se da su nas neprijatelji potjerali sa Starog grada ovdje u Pećigradu odakle smo poskakali kako je ko znao i umio i otišli preko Bosanske Krupe i Bosanskog Novog do Prijedora. Smjestili smo se u Kozarcu gdje su nas tamošnji Muslimani teško prihvatili dok se nisu uvjerili ko smo i odakle. Sjećam se dobro, jedno večer smo dobili naredbu da kao udarna jedinica razbijemo i uništimo četničko gnijezdo u blizini Kozarca. Prišli smo im blizu, vidjeli njihove siluete, na vatri su pekli bika i sjedili oko vatre. Mi smo svi bili bosi. U žestokoj i obostranoj pucnjavi, tu je Doktor Ibro teže ranjen pa je mene zapalo da ga nosim a bio je stasit čovjek i težak ko najteža klada. Uvijek se sjećam riječi koje mi je tada kazao. Ako ikad budem doktor, tebi Šefe neće trebati zrdavstvena knjižica. Mislim ja u sebi, kakav doktor, šta ovaj priča. Da mi te je samo kako do kuće prenijeti, džaba ti svi tvoji doktori. Vidite, kako je Doktor znao šta će biti jer je postao doktor, ne bilo kakav već stručan, poznat i voljen doktor.

Šef je Hasino ratno ime koje je evo ostalo do današnjih dana. Mislio je, kako kaže, da iz rata neću živ izaći. Nosio je strojnicu i nije imao bunkere i utvrđenja kako se to sada u ratu priprema. Od prvog do zadnjeg dana bio je u udarnoj jedinici i sam ranjen prilikom borbi za selo Goluboviće kod Velike Kladuše. Drugi dio ove zanimljive priče Hase Beganovića –zvanog Šef nastavit ćemo u slijedećem broju a dešavanja započinju u Bužimu i završavaju u Banja Luci i Sarajevu gdje Hase i Doktor dočekuju oslobođenje. Hase je na prsima u rodni Pećigrad donio Orden zasluga za hrabrost.

(Nastavak u slijedećem broju).

ANTRFILE: Iz biografije Doktora Dizdara u knjizi pjesama „Plameni bregovi“

Ibrahim Dizdarević, rodio se 10. aprila 1927. godine u selu Šumatac, Skupština opštine Velika Kladuša. Najprije kao kurir od 1942., a zatim kao aktivni borac od 1943. godine učestvuje u ratu. Poslije oslobođenja u Cazinu privatno završava najprije osnovnu školu, a onda se upisuje na tadašnju realnu gimnaziju. Kasnije školovanje nastavlja u Banja Luci u srednjoj medicinskoj školi, kako bi se kasnije posvetio studiju medicine. Studirao je u Beogradu, a od 1962. godine radi kao liječnik u selu Pećigrad, Skupština opštine Cazin, gdje je osobito doprinio organizaciji zdravstvene zaštite seoskog stanovništva. Za svoj rad dobio je mnoga društvena priznanja, od kojih se posebno izdvaja Orden zasluga za narod trećeg reda.

Pisanjem se Dizdarević počeo baviti još u školskim klupama. Izraziti se pisanom riječju za njega je bio jedan od mnogobrojnih načina na koje je želio ispoljiti svoju osobitu ljubav prema rodnom kraju i opsjednutosti teškim, ali i slavnim danima narodnooslobodilačke borbe.

Neke od njegovih pjesama već su bile objavljivane u časopisima, a pojavljivanje ove zbirke predstavljaće njegov prvi potpuniji nastup pred čitalačkom publikom.

Meho i ranjeni Jovo

Djeco, znajte,

Prije nego na ekskurziju krenete

Zavičaj oko sebe dobro upoznajte.

 

Eno u Pećigradu stakleni spomenik borcima

Pod nebo se diže,

Pa zapišite u vašem školskom radu:

„Ovdje borci leže.

Za njih nas ljubav veže“…

 

A nije Pećigrad samo mjesto baštine.

Eno Muratova brda tamo.

Eno bregova, eno čuka,

Tu je partizanski mitraljez neprijatelje kosio,

a Meho svog ranjenog druga Jovu

preko Skokova u Pećigrad u bolnicu nosio…

 

Objavljeno: Ned, 04/12/2011 - 18:06

Facebook komentari

Back to top