FELJTON: Doktor Dizdar – 10. dio

Home

FELJTON: Doktor Dizdar – 10. dio


-Sa Doktorom Ibrahimom sam nakon dužeg izbivanja sa ovih prostora došao u Bužim. Bilo je to vrijeme „zelenaca“ kojih je bilo na sve strane. Sjećam se da je tada komandant bio Muhamed Miljković – Kuljin. Bio je Kuljin dobar komandant i vrlo hrabar borac. Sjećam se da je u centru Bužima tada bila jedna zgrada duga tridesetak metara i tu je u to vrijeme bio privremeni zatvor sa rešetkama na prozorima. U tom zatvoru je bio njemački komandant Denčil koji je doveden iz Cazina a ja to nisam znao. Raspoređen sam kod komandira Zajke i Karapandže i dobio sam nalog da čuvam Denčila. Ključar u zatvoru je bio Murat Prošić. Kada sam prvi puta ušao u zatvor vidio sam Denčila vezanih ruku i nogu. Meni je naređeno da pucam u bilo koga ko bi se približio Denčilu biko kojim razlogom. U zatvoru sam pronašao i nekoliko mojih poznanika ali sa njima nisam smio čak niti razgovarati.

Jednog dana pozvao me Muhamed Miljković – Kuljin da sa njim i Ibrahimom Tahićem idem konjskom zapregom za Veliku Kladušu. Valjalo nam je prolaziti pored „zelenaca“ pa me bilo strah ali me Muhamed ohrabrivao da se ne plašim kada idem sa njim. On je inače bio baraba a sa njim je tog puta bila i jedna žena. Do Velike Kladuše smo nekako prošli i to bez problema. Međutim, kada smo se vraćali, dočekali su nas „zelenci“. Muhamed je sjedio pozadi u kolima i uspio je prilikom napada pobjeći. Mene i Ibrahima su uhvatili prilikom bijega. Odmah smo prilikom zarobljavanja dobili teške batine a među batinašima vidio sam i jednog rođaka koji je u mene uperio i pušku i pištolj istovremeno. Išli smo i na nekakvo ispitivanje a „glavni“ je naredio da nas strijeljaju. Kad smo došli na mjesto za strijeljanje, „glavni“ je pozvao svoje podređene da nas vrate te kazao kako smo ipak mladi za strijeljanje ali da nas je trebalo pobiti. Ovo je potvrđivao i moj rođak. „Glavni“ je čini mi se bio hodža u Golubovićima kod Todorova. Među njima je bio i neki Nurija Melkić.
U borbama oko Golubovića sam potom ranjen u nogu ali sam ipak uspio doći među svoje. Poslije Golubovića i iskustva sa „zelencima“ imali smo dužnost da iz Bajrektara kod Vidovske napadamo ustaška legla. Više detalja sada se ne mogu niti sjetiti ali znam da sam stalno bio u udarnoj jedinici i išao tamo gdje drugi nisu mogli a cijelo vrijeme u istoj jedinici kao medicinar bio je i Doktor Ibrahim.
Oslobođenje su Doktor Dizdar i Hase Beganović – Šef dočekali u Banja Luci. Dvije sedmice boravili su i u Sarajevu gdje su završili proceduru demobilizacije. Šef je poslije rata odlikovan Ordenom za hrabrost a kasnije je dobio i penziju koju i danas uživa.
-Kada sam se vratio kući, sve je bilo porušeno i nigdje ništa nisam imao. Nekako se preživjelo. Doktoru Ibrahimu kojeg sam nosio ranjena, odlazio sam samo po pitanju ranjene noge. Kasnije na sreću nisam trebao Doktorovu pomoć. Bio je i ostao čovjek koji je pomagao svakom ko mu se obratio. Narod ga je volio.

Posebno smo se družili kada je otišao u penziju i imao više slobodnog vremena. Da smo o našim putevima i sudbinama razgovarali o ovoj temi dok je Doktor Ibrahim bio živ, sigurno bi se više toga zajedno prisjetili. Ovako, ostao sam jedino ja da svjedočim o našim ratnim putevima a vjerujem da ima puno onih koji su se sa Doktorom Ibrahimom družili nakon rata kroz njegov radu u zdravstvu.

ANTRFILE
Ovoga puta objavljujemo tri zanimljiva reagiranja-komentara objavljena na cazin.netu

Fikreta: Ovako pravi ljudi reprezentuju svoj kraj i pokazuju svoj veliki doprinos razvoju jednog kraja koji je tada bio nerazvijen, a ni danas nije baš previše razvijen. Ipak, u to vrijeme dao je veliki doprinos za ljude tog dijela Bosanske Krajine.

Iz Austrije: Ovo je prava stvar da se mladim generacijama prikaže naš dio Krajine i naši pravi i vrijedni krajišnici koji su mnogo doprinjeli samom razvoju zdravstva u to vrijeme. Malo je takvih kao što su bili Dr. Ibro i naši Pozderci. Neka mu je vječni rahmet i ponosni smo na sve njih!

Gost: Imao sam jednu drugačiju predodžbu o Pećigradu. Mislio sam da je komunistička ideologija davno izbrisala nacionalna i vjerska osjećanja u tom mjestu, makar gledajući iz perspektive bratoubilačkog rata. (Izbjegli smo ovdje jednu rečenicu iz naše nedavne prošlosti koja nije primjerena ovim povodom). Moje viđenje je bilo da je u pećigradska džamija služila za molitvu par starijih ljudi i da je Pećigrad džahilsko a ne muslimansko mjesto! Međutim, da efendija stoji na komunističkim proslavama i da nakon proslave uči djecu Islamu i to rame uz rame sa čovjekom koji se deklarira da je Musliman šezdesetih ili sedamdesetih nisam mogao ni sanjati! Šokiran sam ostao fotografijom djece sa efendijom, njih skoro pedesetak, muške, a vjerovatno toliko i ženske djece možda negdje skriveno! Pa to je skoro stotinu ako ne i više djece, na vjerskoj nastavi. Procentualno na broj stanovništva jednog seoceta kao što je Pećigrad to je nekoliko puta više djece nego u nekim državnim školama u Bosni ili većim mjestima gdje su Bošnjaci većina (procentualno).
Ako je tekst feljtona tačan, u što ne sumnjam, vjerodostojno je dokumentovan fotografijama i dokumentima, ovo je tematika za historičare. Deklarirati se slobodno šta si, dopuštati djeci vjersku školu, proslavljati bajrame, obavljati vjerske običaje šezdesetih ili sedamdesetih godina značilo je biti državni neprijatelj! U bivšoj Jugoslaviji svi koji su praktikovali vjeru snosili su konsekvence ondašnjeg režima. Krajnji stepen osude vjerske prakse za Bošnjački narod bio je – namješteni sarajevski proces.
Ne poznajem puno Pećigrad, imao sam predrasude o pećigradskim Ljudima na osnovu zbivanja iz novije historije. Te su predrasude sad, makar kod mene lično nestale, a ako ne, onda temeljno poljuljane! Namjerno pišem Ljudima velikim slovom jer iz vlastitog iskustva znam kakva su tad teška vremena bila za osobe koje su javno bili vjernici!
U feljtonu a i u komentarima spominje se porodica Pozderac! Visoko-pozicionirani i deklarirani komunisti koji su vladali ne samo Cazinskom Krajinom kao neprikosnoveni gospodari! Nemoguće je da nisu znali šta se događa na terenu! Ili su pak previše znali, što otvara jedno posebno poglavlje neraščišćene historije Cazinske Krajine s obzirom na događaje koji su se dešavali njima a kako vidim i u Krajini….
Rahmetliju nisam poznavao osim iz feljtona. Uz milost Uzvišenog Allaha, dž. š., rahmet mu duši. Moje godine a i životni principi ne dozvoljavaju mi da koristim internet na ovakav način, ipak, naprosto nisam mogao, kao čovjek, da ne prokomentarišem ovaj feljton koji otvara jedno poglavje koje mi je kao historičaru nepoznato! Moja porodica je prošla golgotu sarajevskog procesa, i moje ime moglo bi se pogrešno protumači u različitim kontestima ovog feljtona što mi nije cilj.

Objavili smo već nekoliko pjesama iz Doktorove knjige pjesama „Plameni bregovi“ što činimo i ovom prilikom.

Grob u travi

Kraj jedne staze
Skriven u travi
Od bura, kiša i zima
grob jedan ima
u selu Kudićima
po kojem mravi plaze.

Tu leži partizan,
Ubijen od ruke druga
što gestapovca Denčila
Bijaše špijun i sluga.

I nek pjesma ova
O partizanu hasanu piše,
Jer mu u plemenu i rodu
Ne osta nikog više…

-Sa Doktorom Ibrahimom sam nakon dužeg izbivanja sa ovih prostora došao u Bužim. Bilo je to vrijeme „zelenaca“ kojih je bilo na sve strane. Sjećam se da je tada komandant bio Muhamed Miljković – Kuljin. Bio je Kuljin dobar komandant i vrlo hrabar borac. Sjećam se da je u centru Bužima tada bila jedna zgrada duga tridesetak metara i tu je u to vrijeme bio privremeni zatvor sa rešetkama na prozorima. U tom zatvoru je bio njemački komandant Denčil koji je doveden iz Cazina a ja to nisam znao. Raspoređen sam kod komandira Zajke i Karapandže i dobio sam nalog da čuvam Denčila. Ključar u zatvoru je bio Murat Prošić. Kada sam prvi puta ušao u zatvor vidio sam Denčila vezanih ruku i nogu. Meni je naređeno da pucam u bilo koga ko bi se približio Denčilu biko kojim razlogom. U zatvoru sam pronašao i nekoliko mojih poznanika ali sa njima nisam smio čak niti razgovarati.

Jednog dana pozvao me Muhamed Miljković – Kuljin da sa njim i Ibrahimom Tahićem idem konjskom zapregom za Veliku Kladušu. Valjalo nam je prolaziti pored „zelenaca“ pa me bilo strah ali me Muhamed ohrabrivao da se ne plašim kada idem sa njim. On je inače bio baraba a sa njim je tog puta bila i jedna žena. Do Velike Kladuše smo nekako prošli i to bez problema. Međutim, kada smo se vraćali, dočekali su nas „zelenci“. Muhamed je sjedio pozadi u kolima i uspio je prilikom napada pobjeći. Mene i Ibrahima su uhvatili prilikom bijega. Odmah smo prilikom zarobljavanja dobili teške batine a među batinašima vidio sam i jednog rođaka koji je u mene uperio i pušku i pištolj istovremeno. Išli smo i na nekakvo ispitivanje a „glavni“ je naredio da nas strijeljaju. Kad smo došli na mjesto za strijeljanje, „glavni“ je pozvao svoje podređene da nas vrate te kazao kako smo ipak mladi za strijeljanje ali da nas je trebalo pobiti. Ovo je potvrđivao i moj rođak. „Glavni“ je čini mi se bio hodža u Golubovićima kod Todorova. Među njima je bio i neki Nurija Melkić.

U borbama oko Golubovića sam potom ranjen u nogu ali sam ipak uspio doći među svoje. Poslije Golubovića i iskustva sa „zelencima“ imali smo dužnost da iz Bajrektara kod Vidovske napadamo ustaška legla. Više detalja sada se ne mogu niti sjetiti ali znam da sam stalno bio u udarnoj jedinici i išao tamo gdje drugi nisu mogli a cijelo vrijeme u istoj jedinici kao medicinar bio je i Doktor Ibrahim.

Oslobođenje su Doktor Dizdar i Hase Beganović – Šef dočekali u Banja Luci. Dvije sedmice boravili su i u Sarajevu gdje su završili proceduru demobilizacije. Šef je poslije rata odlikovan Ordenom za hrabrost a kasnije je dobio i penziju koju i danas uživa.

-Kada sam se vratio kući, sve je bilo porušeno i nigdje ništa nisam imao. Nekako se preživjelo. Doktoru Ibrahimu kojeg sam nosio ranjena, odlazio sam samo po pitanju ranjene noge. Kasnije na sreću nisam trebao Doktorovu pomoć. Bio je i ostao čovjek koji je pomagao svakom ko mu se obratio. Narod ga je volio. Posebno smo se družili kada je otišao u penziju i imao više slobodnog vremena. Da smo o našim putevima i sudbinama razgovarali o ovoj temi dok je Doktor Ibrahim bio živ, sigurno bi se više toga zajedno prisjetili. Ovako, ostao sam jedino ja da svjedočim o našim ratnim putevima a vjerujem da ima puno onih koji su se sa Doktorom Ibrahimom družili nakon rata kroz njegov radu u zdravstvu.

 

ANTRFILE

Ovoga puta objavljujemo tri zanimljiva reagiranja-komentara objavljena na cazin.netu

 

Fikreta: Ovako pravi ljudi reprezentuju svoj kraj i pokazuju svoj veliki doprinos razvoju jednog kraja koji je tada bio nerazvijen, a ni danas nije baš previše razvijen. Ipak, u to vrijeme dao je veliki doprinos za ljude tog dijela Bosanske Krajine.

 

Iz Austrije: Ovo je prava stvar da se mladim generacijama prikaže naš dio Krajine i naši pravi i vrijedni krajišnici koji su mnogo doprinjeli samom razvoju zdravstva u to vrijeme. Malo je takvih kao što su bili Dr. Ibro i naši Pozderci. Neka mu je vje

ni rahmet i ponosni smo na sve njih!

 

Gost: Imao sam jednu drugačiju predodžbu o Pe

igradu. Mislio sam da je komunistička ideologija davno izbrisala nacionalna i vjerska osjećanja u tom mjestu, makar gledajući iz perspektive bratoubilačkog rata. (Izbjegli smo ovdje jednu rečenicu iz naše nedavne prošlosti koja nije primjerena ovim povodom). Moje viđenje je bilo da je u pe

igradska džamija služila za molitvu par starijih ljudi i da je Pe

igrad džāhilsko a ne muslimansko mjesto! Međutim, da efendija stoji na komunističkim proslavama i da nakon proslave uči djecu Islamu i to rame uz rame sa čovjekom koji se deklarira da je Musliman šezdesetih ili sedamdesetih nisam mogao ni sanjati! Šokiran sam ostao fotografijom djece sa efendijom, njih skoro pedesetak, muške, a vjerovatno toliko i ženske djece možda negdje skriveno! Pa to je skoro stotinu ako ne i više djece, na vjerskoj nastavi. Procentualno na broj stanovništva jednog seoceta kao što je Pe

igrad to je nekoliko puta više djece nego u nekim državnim školama u Bosni ili većim mjestima gdje su Bošnjaci većina (procentualno).

Ako je tekst feljtona tačan, u što ne sumnjam, vjerodostojno je dokumentovan fotografijama i dokumentima, ovo je tematika za historičare. Deklarirati se slobodno šta si, dopuštati djeci vjersku školu, proslavljati bajrame, obavljati vjerske običaje šezdesetih ili sedamdesetih godina značilo je biti državni neprijatelj! U bivšoj Jugoslaviji svi koji su praktikovali vjeru snosili su konsekvence ondašnjeg režima. Krajnji stepen osude vjerske prakse za Bošnjački narod bio je – namješteni sarajevski proces.

Ne poznajem puno Pe

igrad, imao sam predrasude o pe

igradskim Ljudima na osnovu zbivanja iz novije historije. Te su predrasude sad, makar kod mene lično nestale, a ako ne, onda temeljno poljuljane! Namjerno pišem Ljudima velikim slovom jer iz vlastitog iskustva znam kakva su tad teška vremena bila za osobe koje su javno bili vjernici!

U feljtonu a i u komentarima spominje se porodica Pozderac! Visoko-pozicionirani i deklarirani komunisti koji su vladali ne samo Cazinskom Krajinom kao neprikosnoveni gospodari! Nemoguće je da nisu znali šta se događa na terenu! Ili su pak previše znali, što otvara jedno posebno poglavlje neraščišćene historije Cazinske Krajine s obzirom na događaje koji su se dešavali njima a kako vidim i u Krajini….

Rahmetliju nisam poznavao osim iz feljtona. Uz milost Uzvišenog Allaha, dž. š., rahmet mu duši. Moje godine a i životni principi ne dozvoljavaju mi da koristim internet na ovakav način, ipak, naprosto nisam mogao, kao čovjek, da ne prokomentarišem ovaj feljton koji otvara jedno poglavje koje mi je kao historičaru nepoznato! Moja porodica je prošla golgotu sarajevskog procesa, i moje ime moglo bi se pogrešno protumači u različitim kontestima ovog feljtona što mi nije cilj.

 

Objavili smo već nekoliko pjesama iz Doktorove knjige pjesama „Plameni bregovi“ što činimo i ovom prilikom.

 

Grob u travi

 

Kraj jedne staze

Skriven u travi

Od bura, kiša i zima

grob jedan ima

u selu Kudićima

po kojem mravi plaze.

 

Tu leži partizan,

Ubijen od ruke druga

što gestapovca Denčila

Bijaše špijun i sluga.

 

I nek pjesma ova

O partizanu hasanu piše,

Jer mu u plemenu i rodu

Ne osta nikog više…

 

 

 

 
Objavio: Ned, 04/12/2011 - 18:06

Facebook komentari

Back to top