FELJTON: Doktor Dizdar – 2. dio

Home

FELJTON: Doktor Dizdar – 2. dio


Agino Brdo u Šumatcu naseljeno je Dizdarima još prije 1699. godine. Povukli su se sa svojih kula koje više nisu bile pod Sultanovom milosti. Ponosni ratnici i vični kovači oružja (tamali) sa svog novog prebivališta imali su pogled prema Lici, Krbavi ili Dalmaciji koji im je davao nadu u povratak. Nada je nestala 5. augusta 1832. godine kada se predao Hasan aga Pećki Sultanovoj vojsci. Neki su otišli za Tursku i tamo nastavili život.

Preci starog Age su ostali i Ago Dizdar je zasnovao porodicu. Težak život i neimaština natjerala je još 1912. mladiće iz Šumatca, Šabića, Pećigrada i ostalih zaseoka da potraže sreću brodom „Oceania“ u Americi. Jedan od tih mladića bio je i Sulejman, sin Age Dizdara. Upisan je u „službenu knjigu“ prvih useljenika iz Bosne u Ameriku. Drugi sin Hasan, zasnovao je porodicu i imao je jedanaestero djece. U kući Hasana na Aginom Brdu 10. aprila 1927. rođeno je zdravo muško dijete – Ibrahim, koji je od malih nogu bio vičan konjima i kovačkom zanatu.

Dijete nije ni slutilo koliko će mu problema taj „datum rođenja“ stvarati u budućnosti. Nije pohađao školu, već mejtaf u maloj šumatačkoj drvenoj džamijici. Njegove planove o boljoj kovačnici i konjima „riđanima“ poremetila je pojava male crnooke djevojčice koja je kasnog ljeta 1941. došla kao izbjeglica u Bosnu sa ocem dr. Mehmedom na vrata njegove kovačnice. Čak ni njegov „ćuko garonja“ nije lajao već je pored nje stajao na poluotvorenim vratima kovačnice i gledao u nju. Malom Ibrahimu djevojčica se učinila kao „vila-prikaza“ pa je vrisnuo i pobjegao kroz prozor od kovačnice. Poslije su postali dobri prijatelji. On je postao Huskin kurir i pazio sa ostalim momcima da neko ne bi nešto „nažao učinio“ dr. Mehmedu i njegovoj porodici.

Ona ga je naučila prvim slovima i brojevima, a dr. Mehmed mu pokazao kako jod miriše dok se rane previjaju. Taj „miris joda i bolničkog kamfora“ pratio ga je do kraja života. Donosio je „vareniku“ dr. Mehmedu, sira i masla. Tako je naučio i da vozi „ligure“ po snijegu, pošto je dr. Mehmed bio vrstan skijaš. Išao je okolo sa njim jer su mu tako babo Hasan i Huska preporučivali. Kad su partizani zauzeli Pećigrad i kad su digli barutanu u zrak svi  mještani su govorili da je i doktor Mehmed sa porodicom poginuo. On nije poginuo, prešao je konspirativno u partizane i zadnji put mali Ibrahim se sreo da kćerkom od dr. Mehmeda u Bihaćkoj republici.

Kada je Huskina vojska prešla u partizane, već tada mladić Ibrahim ulazi u sanitetsku četu. Postao je sanitetlija u četi i izvlačeći ranjenika bio je i sam ranjen. Njegova rana nije mu smetala da izvuče i previje ranjenog druga. Zbog zasluga tokom II svjetskog rata bio je nagrađen Ordenom zasluga za narod III reda. Završetkom rata vratio se kući sa željom da uči škole. Zemlja poharana, glad i uvijek zastupljen miris paleži, baruta i krvi na krajiškim brdima nisu omeli Ibrahima da zamoli oca da ga odvede u Cazin i proba da ga upiše u školu. U Državnoj narodnoj osnovnoj školi u Cazinu pronašli su direktora škole, tada druga Mehmeda Tormanovića koji je Ibrahima 1946. godine prvi puta upisao službeno u školu.

Na povratku iz Cazina prema kući u razgovoru sa ocem, Ibrahim je govori ocu: – Babo, ako drug Toromanović stvarno mi dadne da idem u školu on je najbolji „čojek“ na „svitu“, a ja ti obećajem da ću biti isto doktor kao doktor Mehmed i „ličiti“ ovaj narod kao i on. – A znaš li sine šta je bilo sa dr. Mehmedom? – Ne znam babo, u stvari načuo sam ali nisam siguran, ali ću naći, obećajem da ću sve o njemu pronaći. (O. a. „I pronašao je, nakon trideset godina istraživanja napravio je knjigu po kojoj se trenutno radi scenarij The most secret and conspirative physician project: Code Syphilis¨).

Feljton pripremio: Esad Šabanagić – Reprezent

VEZANI PRILOZI:

FELJTON: Doktor Dizdar 1. dio

Objavio: Ned, 04/12/2011 - 18:00

Facebook komentari

Back to top