Grobar Boris

Home

Grobar Boris

Događaj sedmice u Hrvatskoj, ali i regionu svakako je posjeta srbijanskog predsjednika Borisa Tadića Vukovaru, te njegove riječi  isprike za ono što je, htio on to priznati ili ne, počinila vojska njegove zemlje nad civilnim stanovništvom tog grada. Ipak, samo oni najuporniji eurofili neće u ovom posjetu, ali i cijeloj „oprosnoj turneji“, kako srbijanski mediji tepaju Tadićevom hodočašću po grobljima i mezarijima, vidjeti morbidnu količinu političkog, ali i ljudskog licemjerja.

Piše : Faruk Ajdinović

U plejadi poraza njegove nacionalno-evropske politike na unutrašnjem, a naročito vanjskom planu, Boris Tadić se ne snalazi baš najbolje. Njegova vlada u Srbiji na klimavim je nogama, a zemlja se polako poralizuje na radikale i demokrate. U takvoj atmosferi Borisu Tadiću ne preostaje ništa nego još jednom kupiti simpatije svojih sunarodnjaka i evropskih namjesnika posjetom nekom od stratišta gdje je vojska njegove zemlje direktno učestvovala i pomagala egzekucije hiljada i hiljada rasno, etnički i religijski nepodobnih Miloševiću. Da stvar bude i simptomatičnija, upravo se Miloševićeva stranka slavodobitno, na velika vrata vratila u srbijansku politiku, zahvaljujući neprirodnom savezu sa „pomirljivim, poniznim, i panevropskim“ Tadićem.  Upravo SPS kojeg je utemljio balkanski kasapin na njihovim  zajedničkim mitinzima i sastancima, kojima nerijetko prisustvuje i Boris Tadić, minutom šutnje odaju poštu Slobodanu Miloševiću i njegovim idejama, te „svim srpskim sinovima“. Tako je i predsjednik Tadićevog koalicionog partnera, Ivica Dačić, na pitanje o atentatu na Zorana Đinđića čiji je bliski saradnik bio i Tadić, dao neki ofirni odgovor čija se parafraza može svesti na „trla baba lan da joj prođe dan“.

Posjetio je Boris ne tako davno i Srebrenicu.  OK, lijep je to politički, ali i historijski čin, ali nemoguće se oteti dojmu da se uz riječi srbijanskog predsjednika nikako ne mogu vezati i djela. Već je dva puta Tadić došao u Srebrenicu bez Ratka Mladića, ratnog zločinca odgovornog za srebrenički genocid, koji se, to već i ptice na grani znaju, krije upravo u Srbiji. Isto je tako stigao i u Vukovar bez Gorana Hadžića koji je također, gotovo sigurno na teritoriji zemlje kojom predsjedava.  Dakako, priča o tome da „Srbija radi sve što može“ odavno ne pije vodu, a to potvrđuje i gotovo svakodnevni dokazi da je Mladić prije dvije godine bio čak i u vlastitoj kući na Dedinju i na brojnim drugim lokacijama. I kakvu onda vrijednost imaju Tadićevi vijenci,riječi sućuti i izvinjenja, kad se odgovorni za te žrtve nalaze nadomak njegovoj policiji i vojsci ?! I kakvu vrijednost imaju one državničke posjete za „obnavljanje odnosa“ kad Tadić ne da „ni naviti“ bilo šta na svog koalicionog partnera, Ivicu Dačića, strasnog zaljubljenika u lik i nedjelo Slobodana Miloševića ?! U konačnici, vrijedi li išta Tadićeva posjeta Srebrenici kad se isti taj Tadić prije samo nekoliko sedmica gotovo mesijanski ukazao na skupu Dodikovog SNSD-a koji tvrdi da se u Srebrenici desio „individualni zločin“ i „osveta za ranije djelovanje muslimanskih esktremista“ ?! Bolje da uštedi na gorivu, policijskim kordonima i cvjetnim aranžmanima i umjesto paradiranja i spominjanja kostiju žrtava, konačno se počne miješati  u svoj posao i spasti i ono malo integriteta  što mu je preostalo.

Ovako, ostaju to samo prazne riječi na koje padaju jedino bolesno optimistični eurofili koji u karikaturalnom srbijanskom predsjedniku vide novog Willy Brandta. Da se ne lažemo, još bi gori bili srpski radikali, ali Tadić kao da manevrira između srpskih radikala, preko socijalista, pa do evropskog, modernog političara. Naravno, sve po dnevnoj bioprognozi i političkim prilikama u zemlji.  Najavio je Tadić preko svog „malog od kužine“, Vuka Jeremića, ambicioznog i neuglednog beogradskog diplomate, da će uskoro stići u posjetu BiH.  Pa kad već bude dolazio neka se sjeti i Jasmina Rendića koji već dvije i pol godine leži u srbijanskog zatvoru, po potjernici Islamske Republike Afganistan, bez ijednog dokaza i ijednog dokumenta s objašnjenjem. Neka se sjeti Tadić kad se već nije sjetio Bakir Izetbegović koji se također „proslavio“ srceparajućim isprikama i molećljivim pogledima.

Novonastali ciklus oprosta u zemljama bivše Jugoslavije gotovo je komičan i svjetlosnim godinama udaljen od iskrenih izvinjenja kakva smo imali priliku vidjeti nakon II. Svjetskog rata. Ovo što imamo na sceni ništa je drugo do prepredeno, razbacivnaje pamfletima koji vrijede taman koliko i jedan cvijetni vijenac spušten na neko spomen obilježje. Uostalom, izvinjenja se ne broje. Broje se samo djela i potezi, jer baš kako reče Đorđe Balašević jednom prilikom : „Glupo je vjerovati da jedna lažna isprika jednog državnika može da utješi milione onih koje su unesrećili“.

 

 

Objavito: Pet, 12/02/2011 - 16:21

Facebook komentari

Back to top