Igre bez (entitetskih) granica

Home

Igre bez (entitetskih) granica

Da postoji berza makaza, taj bi predmet ovih dana, zbog silnih otvorenja i prezentacija, postao vrlo skupa i tražena roba. Naime, predizborna kampanja približava se svojoj kulminaciji, a sudeći po dosadađnjem toku iste, ne bi se trebalo naročito začuditi kad bi političari, barem jednom u životu, sa riječi prešli na djela i ovaj tragikomični  cirkus okončali u fizičkim sukobima.

Piše : Faruk Ajdinović

Kako je u BiH politička kultura na veoma niskim granama, a kultura dijaloga još uvijek misaona imenica, ovu paradu jada, kiča i jeftinih političkih pamfleta obilježavaju uvijek zanimljive štorije o otcijepljenju i ukidanju Republike Srpske, divljačko teroriziranje plakatima, video spotovima i medijsko zlostavljanje građana napaćene nam Bosne i Hercegovine. Tako dojučerašnji koalicioni partneri koji su pune četriri godine dijelili najelitnije fotelje u državnim firmama, sad odjednom postaše neprijatelji do noža. Razlog ? Pa treba li bolji i jači razlog od činjenice da su parlamentarne plate na svim nivoima vlasti bezobrazno visoke. Pa eto dovoljno motiva ovdašnjim političkim amaterima, pjevačima, glumcima, voditeljima, tajkunima i ostalima da se okušaju u žabokrečini bosanskohercegovačke političke realnosti.

Tako stranački lideri u Federaciji paradiraju od spomen obilježja do spomen obilježja, slikaju se s borcima i invalidima, obećavaju brda i dolina, valjda sigurni da borci i invalidi imaju dovoljno kratko sjećanje da se ne sjete čiji su ih potezi natjerali da pale i razbijaju zgradu Vlade Federacije.  Vrlo morbidno iskorištavanje žrtava minulog rata u interesu je stranaka sa bošnjačkim i hrvatskim prefiksom samo zato jer su tokom 20 godina svoje tiranije nad građanima dali sve od sebe da ratne rane baš nimalo ne zacijele, kako bi i dalje bez imalo grižnje savjesti mogli manipulisati krvnim zrncima, kostima, mezarima i grobovima.

U Republici Srpskoj, vladajući SNSD-ovi udarnici utjelovljeni u nesposobnog Nikolu Špirića, onog dosadnog secesionistu Radmanovića i naravno njihovog stranačkog gurua, Milorada Dodika, na sva zvona prekrajaju državu svjesni da takva zapaljiva retorika odavno ima „prođu“ kod izvaranih, ali svejedno nacionalnim idejama zaluđenim, građana manjeg bh. Entiteta.  Tu i tamo sjevne poneka opasna izjava i od mlađahnog Ognjena Tadića ( SDS ) koji još uvijek sanja snove svog učitelja, ratnog zločinca Radovana Karadžić, dokazujući pritom dobropoznatu tvrdnju da opozicije u Republici Srpskoj zapravo nema, jer tamo i od najgoreg ima gori, a jedino šta politička ergela iz RS-a može ponuditi je prožvakane probleme za svako riješenje.

Iako ni jedni ni drugi građanima, osim otrcane priče o ugroženosti jednih i drugih, nemaju ponuditi baš ništa, svi oni besramno okupiraju medije zlostavljajući pritom i ono malo zdravog razuma što je ostalo građanima naše nesretne, pokradene zemlje. U njihovim debatama , izuzev prostačkih ispada Mirnesa Ajanovića, čujemo vječito dosadna i fosilizirana obećanja koja vrijede koliko i lanjski snijeg. Ipak, kako se svakom cirkusu uvijek smijemo, tako se i ovom „eventu“ možemo dobro ismijati, jer su političari u silnoj želji da postanu imalo ozbiljniji lupali kao Maksim po divziji. Tako smo mogli čuti da su neke stranke zapravo internacionalne, da ima i onih koji su znali da će „biti pitani pitanja kada je u pitanju status države“, da je najviši vrh BiH zapravo Treskavica, da se nacionalni program jedne stranke sastoji „ od 3 riječi : država Bosna i Hercegovina“ i čitav niz drugih felera koji su se oteli iz slatkoriječivih izjava političke garniture.

Nema pitanja o kojem se neka stranka ne oglasi. Bilo da se radi o spašavanju čileanskih rudara, , najnovijem Deenovom albumu, obilježavaju godišnjice terorističkih napada na New York ili nekom jednako državno irelevatnom pitanju, u borbi za glas ili dva više, tkz. Uredi će se medijski oglasiti i poručiti građanima da jedino oni imaju dovoljno snage, pameti i znanja da sve te svjetske probleme isprave i svijet učine prekrasnim mjestom za život, a od Bosne i Hercegovine naprave pravi evropski Eldorado, bez obzira na 20-godišnji nerad kojem smo svi svjedoci.

I na kraju, kad dođe dan izbora političke face koje nas sa plakata brižljivo gledaju mjesec dana, pa i duže, se sa zbunjenim izgledom lica pitaju : „Zašto je izlaznost na izbore tako mala ?“, zaboravljajući da upravo ovaj cirkus od kampanje koji vrvi prljavštinom, mizernom retorikom i udarcima ispod pojasa, u velikoj mjeri  ljude odbija od glasačkih kutija. Ko zna, možda im je to u interesu, jer jedino tako mogu sačuvati svoje izvanredno dobro plaćene fotelje.

Objavito: Pet, 12/02/2011 - 16:16

Facebook komentari

Back to top