II DIO: SEAD DEDO GRAČANIN

Home

II DIO: SEAD DEDO GRAČANIN

U Boise Idaho, Krajišnici sadili borove

GRACANINI UGOSTITELJI
Dedin otac Ibro Gracanin poznat kao Ibro Graco imao je partizansku invalidsku penziju, ali je radio kao konobar u starom hotelu u centru Velike Kladuse. Kasnije je otvorio ispod svoje kuce gostionu (prvo pausalno, a zatim za stalno) koja se nalazila izmedu kladuske govedarnice I gradskog stadiona. Po njegovu odlasku u penziju, sin Slobodan-Bobo je nastavio ugostiteljski rad I dogradio piceriju u sklopu poslovnih objekata.

SMRT MAJKE I OCA
Did Ibro Graco je umro 1999.god., a sinovi iz Amerike nisu mogli doci na dzenazu, zbog tada ne rijeseni papira za putovanje. Sead-Dedo sjetno kaze:
“ – Roditelji su mi bili nesto najsvetije na ovom svijetu. Na dzenazi oca Ibre nisam bio, a kad je mama Hata umrla u septembru 2005 . god. bio sam tada u Kladusi, u posjeti. Mama je bila bolesna, zeljela je I umrla uz ramazan, tacno na dan kad je govorila da bi zeljela umrijeti. U roditeljskoj kuci zivi brat Mirza, a sestra Rubija (kojoj je muz Crni Puharin tragicno poginuo) zivi u Trnovima ispod Prokresa. Ima dva sina I dvije kceri. Druga sestra Jasna (trgovkinja) zivi u mojoj kuci sa muzem Ahmetom Juscicem (konobar) I imaju dvije udate kcerke. Iako imamo puno rodbine u Kladusi, ipak mnogi iz familije Gracanin su raseljeni vecinom po Americi I ima nas pored Boise Idaho (Dedo,Meho) u Cikagu (Slobodan-Bobo,Bejza), Des Moines-u Iowa (Esad sa sinovima), Dubuque Iowa (Hamo), St.Louis-u  Missourri (Izet, Nedzad, Esad), itd. Roditelji supruge Slave su isto umrli, kao I dva brata, a jedan brat koji je ozenjen sa hrvaticom zivi u Beogradu. Jedina joj sestra ima dva sina, zivi sa familijom u Kanadi. Prije rata u Bihacu su imali roditeljski stan kod medicinske skole u kom je Slavo rodena, otac ga je dobio kao dugogodisnji radnik na zeljeznici, ali…Danas u njemu zive neki “novoborci” I nismo to ni trazili da se vrati. “

NOSTALGIJA
Na pitanje dali planira povratak, Dedo odgovara: – Nostalgija vuce, budi se, cesto razmisljam o rodnom kraju, rodbini, prijateljima. Sjetim se setnji I razgovora pored igralista I kladuski bara sa komsijama: Izo tetke Legince, Muharemom cestarom, rahmetli kumom Memicem I Celom Sadikovicem, itd. To mi ne dostaje. Zelja je vratiti se, a kako ce biti ne znam? I pjesma kaze “Svaka tudja zemlja, tuga je golema. “
Mozda se nostalgija kod Gracanina budi cesce zbog toga sto svakodnevno kod njih u poslovne objekte dolazi puno nasih zemljaka sto su porijeklom sa Balkana, kojima je zavicaj ne zaobilazna tema I dilema. U velikoj restaurantskoj sali za 250 osoba cesto se odrzavaju slavljenicke ili humanitarne feste, a prosle godine je organizirano klanjanje Bajrama za koje su Krajisnici maksuz platili avio kartu efendij Hilmiju Durakovica da im u goste dode iz 2.500 milja dalekog grada Chattanoga, drzave Tennessi, I predvodi bajramsku molitvu.

ZAHVALA PRIJATELJIMA
Dedo je ovih godina bio veliki donator bosanskoj zajednici u Boise, pocev od fudbalski klubova, folklora, humanitarni akcija, itd., a sigurno ce biti I dalje. Tko je naumio I naucio davati on ce uvijek pripomoci, ali I bog ce mu biti zahvalan I nagradit ce ga.
“- Bez naroda I prijatelja se ne moze. Pomazem zato sto su I meni mnogi pomogli: Denis I Edvin Miljkovic, Mehmed Smlatic, braca Kajdic (Krkini I Piricevi), Sarajlija Sutko, Bosnjak Senad, Emin Buzimac, Emin I Rizo Dizdarevic, Nihad Husic, Miran Kostic, Ante Tipovic zet Habotin, Ceco Talakic, Rasim Alibasic I sinovi, Mile iz Knina, Senad I Sabrila Dizdarevic, amer Jonatan Adila Ferkica zet, Muhamed Cepalo, Baki electricar, Esef Kajtazovic, Muco Alibegic, Cico Grahovic, Bobo Ankicin I Alma, Los-Zlatko Bosnjak, Did Mustedanagic, Sabri, Hilmija Begic, Nevres Kovacevic-Okac, Nihad Uljic, Camil Suljanovic, Nijaz Pajazetovic-Nidzo, itd. Ako sam nekoga zaboravio, nece mi zamjeriti.”, kaze Dedo koji je ostao drustven i komunikativan, bas onakav kakav je bio I u domovini. Sa zadovoljstvom zeli naglasiti da su mu u biznisu pomogli neki ljudi koje ni dan danas nije licno upoznao.
-Vec sest godina radim sa zemljakom koji mi je mnogo pomogao, Alemom Boricem iz St.Louis Missouri cija firma Europamarket me godinama snabdjeva robama, a ja gazdu jos nisam licno upoznao.

NEKAD BILO, SAD SE SPOMINJALO
Kada sam bio na proslogodisnjem jubilarnom “5./10.Krajiskom tefericu” u Velikoj Kladusi, sjedio sam ispred kuce Dede Gracanina u debeloj hladovini zasticen od sunca koje je ne milosrdno przilo. Evocirao sam uspomene sa svojim ratnim drugovima Hasanom Ajkinim I Rahmanom, koji su me castili domacim paprikasem I kuhanim kobasicama, a osjecao sam se udobno I ugodno kao da je domacin kod kuce. Drustvo, atmosfera, prijateljstvo, I sve ostalo me podsjetilo na prijeratne feste kad smo se castili kod Gracanina poslije fudbalski utakmica koje su cesto organizirane. Odlazili smo u goste, a I nama su dolazili prijatelji I poslovni partneri iz Buzima (Hajro), Krupe (Hare, Sejo slikar), Cazina (Fiko Bijeli, Cigo,Horozovici), Bihaca (Braco, Sudo, Fazlija,Mirza Skopljak koji je bio do skora predsjednik NK “Jedinstvo” Bihac, itd.) Bila su to lijepa druzenja. Ali, nekad bilo, a sad se spominjalo.

POZDRAV OD JARANA IZ DONJEG VAKUFA
Vruceg ljeta 2007. sam bio na Internacionalnom fudbalskom turniru u Donjem Vakufu sa mladim igracima americko-bosanskog-cluba FC “ABC Podzvizd”, I u slucajnom razgovoru za ruckom sa konobarom (Mustafa-Muki Kapetan) u hotelu on me upitao, kad zivim u Americi da mozda ne znam Seada-Dedu Gracanina rodom iz Velike Kladuse? Kad sam mu rekao da znam, da sam Gracanine posjecivao u Njemackoj,  I da se ponekad vidimo u Americi,  poslao mu je pozdrave I prelijepe rijeci zahvale, zato sto mu je Dedo mnogo pomogao u Hrvatskoj ratne 1995. I to mu nece nikada zaboraviti. Bio sam sretan sto znam Seada-Dedu Gracanina.
1996.god. kad sam iz Hoalndije vracen u Njemacku, u azilantski centar mi je dosao u posjetu Dedo I Braco Pajazetovic Mikus, sto im ne mogu nikada zaboraviti. Kad sam ih vidio sunce me ogrijalo, I shvatio sam da ima nade za zivot, iako sam sa zenom i dvoje djece boravio u azilantskom centru opasanom zidovima i zicom kog su cuvali njemacki specijalci. Specijalno je obezbedjivan zbog cesti tuca izmedju azilanatski izbjeglica pripadnika Kurda i Albanaca, u kojima je znalo biti i po nekoliko mrtvi. Bosance nisu dirali, imali su sazaljenje sto smo tek pristigli iz ratne kataklizme, ili smo im mozda djelovali miroljubivo.

SADILI BOROVE IZNAD GRADA BOISE
Na kraju Dedo naglasava: – Denisu Miljkovicu I njegovoj familiji ne znam kako da se zahvalim za sve sto je ucinio za moju porodicu. Prvi je dosao, pomagao je i meni, a bogami i mnogim nasim ljudima u gradu Boise. Nikad necu zaboraviti kad smo u pratnji televizijski I ostali novinara 1997.god. isli iznad Boise simbolicno saditi drvece-borove, davali intervjue novinarima koji su se emitirali u javnim medijima, a sve to zahvaljujuci Deni koji je zaista puno cinio za nas u pocetnim mjesecima zivota naseg u ovom lijepom gradu naseg zivljenja, i drzavi Idaho.

Napisao Izet Dizdarevic, [email protected]  ili [email protected]

Objavito: Ned, 12/04/2011 - 17:45

Facebook komentari

Back to top