Intervju s Cazinjaninom Hazimom Lulićem, demobilisanim borcem i umjetnikom

Home

Intervju s Cazinjaninom Hazimom Lulićem, demobilisanim borcem i umjetnikom


Živim od slikanja

 - Kada mi fali inspiracije ja izađem šetati i dok tako idem razmišljam. Ili kad sjedim u kafiću, zezam se, a u glavi stvaram svoje vizije. Sama atmosfera mi pomaže da se opustim i smišljam nove slikarske sadržaje. Onda odjednom sine, odem kući i uhvatim se kista. Slike radim onoga momenta kad se javi ideja. Ne ostavljam se kista dok sliku ne završim – ističe naš sagovornik

Razgovarala : Muhiba Burzić

U svoje vrijeme bio je među rijetkima koji su završavali više i visoke škole. Završio je Višu ekonomsku školu i prije rata bio uposlenik Agrokomerca i Angropreduzeća. Zbog ograničenih finansijskih mogućnosti nije mu se ostvarila želja da završi Likovnu akademiju. No, to ga nije spriječilo da svoje umjetničke zamisli utiskuje na slikarsko platno, zahvaljujući kojem danas ostvaruje jedini prihod. Istakao se kao hrabar i savjestan borac u odbrani svoje zemlje, a danas poput većine demobilisanih boraca jedva sastavlja kraj s krajem.

CAZIN.NET: – Za mnoge Cazinjane Hazim Lulić je osoba rado prihvaćena u društvu zbog svoje šaljivosti i duhovitosti. Doživljavaju Vas kao vrlo interesantnu i skromnu osobu, hrabru i savjesnu, cijene Vaša slikarska umijeća i Vaše slike rado vješaju na zid.

Slažete li se s navedenim konstatacijama. Imate li šta dodati?

LULIĆ: -  Otprilike bih se složio da je to tako i ne znam šta bih još dodao.

 CAZIN.NET: – Šta biste onda od ovih osobina naročito istakli?

LULIĆ: –  Skromnost i duhovitost jer ja sve svoje probleme pokušavam prihvatiti na nekakav duhovit način. Pokušavam spriječiti mnoge ružne stvari da mi dođu do srca jer situacija je prilično zeznuta. No, tako nam je kako nam je.

CAZIN.NET: – Kako svaki umjetnik prije ili kasnije prepozna svoj umjetnički izraz možete li reći kada se kod Vas javila ljubav prema kistu i bojama?

LULIĆ: – Kod mene se to javljalo od malih nogu. Odvajkada sam crtao i volio sam to. Moja neostvarena želja bila je da upišem Likovnu akademiju, ali u to doba nisam imao finansijskih mogućnosti. Jedno vrijeme, dok sam studirao, bavio sam se i karikaturom. Ako se sjećate emisije na TV Beogradu „Dozvolite da se obratimo“, to je bila jedna šaljiva emisija u kojoj sam objavljivao svoje karikature. To je bila 1986 ili 87. godina. Imao sam jedno vrijeme ponudu da radim karikaturu za novine „Riječ Krajine“, ali me uhvatila mladalačka ludost pa to nisam prihvatio. Slikarstvo sam ozbiljno shvatio kada sam ostao bez posla. Tada sam počeo slikati u ulju na platnu. Srećom, moja rodica mi je iz Austrije donijela boje i platno pa sam se malo testirao i od tada je krenulo. Počeo sam svoje slike prodavati. Prva moja slika bila je u pravom smislu riječi jedan amaterski rad koji sam bio prodao, ali sam je kasnije otkupio i danas mi je izuzetno draga uspomena. Onda sam nastojao i nastojim, budući da sam u tome svemu amater, mnogo čitati. Noćima sam vježbao, pokušavao razumijevati mnoge stvari. Vježbam i danas.

CAZIN.NET. – Koji su Vam slikarski uzori?

LULIĆ: – Možda, ako bih već morao nekog izdvojiti, to je za mene Van Gog. Njegovo slikarstvo mi je izuzetno interesantno, taj brzi potez, njegov nanos boje.On je zaista veliko ime u ovome poslu.

Slika u mongolskom šatoru

CAZIN.NET: – Na Vašim slikama nerijetko obitavaju pejzaži, dijelovi mrtve prirode, prepoznatljivi segmenti cazinske čaršije. Odakle crpite inspiraciju?

LULIĆ: - Prvi put sam Cazin naslikao igrom slučaja. Naime, našao sam jednu staru razglednicu Cazina pa sam gledao u nju i naslikao je. Malo sam bio skeptičan jer nisam znao šta i kako dalje. Međutim, primijetio sam da je to veoma interesantna slika koja se lako da prodati. Onda sam krenuo slikati razne motive iz cazinske čaršije koje sam namjeravao prodati. Rekao sam vam da sam nezaposlen i da živim od slikanja. Prodao sam oko 600 slika Cazina i one se nalaze po cijelom svijetu. Ta jedna slika završila je u jednom mongolskom šatoru, a tu je sliku jedan student iz Turske poklonio jednom Mongolu.

Osim toga, kada mi fali inspiracije ja izađem šetati i dok tako idem razmišljam. Ili kad sjedim u kafiću, zezam se, a u glavi stvaram svoje vizije. Sama atmosfera mi pomaže da se opustim i smišljam nove slikarske sadržaje. Onda odjednom sine, odem kući i uhvatim se kista. Slike radim onoga momenta kad se javi ideja. Ne ostavljam se kista dok sliku ne završim.

CAZIN:NET: – U kojoj slikarskoj tehnici najčešće radite?

LULIĆ: – Uglavnom je to ulje na platnu, malo u pastelu ili olovci. Ulje na platnu je za mene interesantna tehnika jer se ulje sporo suši pa mogu vršiti određene izmjene.

CAZIN.NET: – Izložbi u Cazinu je bilo, sjećam se nekih. Da li ih je bilo van Cazina ili možda van državnih granica?

LULIĆ: -  Pa, uglavnom su to bile grupne izložbe u nekim gradovima USK-a. Imao sam ponuda i za izložbu u Hamburgu, a i u jednoj galeriji u Milanu, ali sve to košta tako da te ponude nisam mogao prihvatiti. Samostalnih izložbi nisam imao.

Ljubav prema slikarstvu od malih nogu

CAZIN.NET: – Kako biste ocijenili svoj slikarski opus, kvantitativno i kvalitativno?

LULIĆ: – Povratne informacije su pozitivne, jer oni koji kupe slike od mene ponovo se vraćaju. Teško je govoriti o njegovom kvalitetu, jer kako se kaže o ukusima ne treba raspravljati. Nekome je nešto dobro, dok drugome nije. Uglavnom, ko je došao od mene da kupi sliku kupio ju je, nije otišao praznih ruku. Ja sam zadovoljan. Mogu sebi osigurati nekakvu platu mjesečno.

Atelje – hodnik

 CAZIN.NET:  - Imate li svoj radni prostor – atelje?

 LULIĆ: Pa, donekle imam. Slike većih formata radim u zgradi kod Hemingveja, gdje mi ustupi prostor jedan moj prijatelj. Kod kuće radim uglavnom poslije ponoći u hodniku.

CAZIN.NET: – Jeste li član nekog od likovnih udruženja, recimo ULUUSK-a i ULUBiH-a?

LULIĆ:  - Nisam nijednog od tih, a mi u Cazinu nemamo udruženja jer jednostavno nema sluha za to mada bi trebalo biti. Jer, ako imaju drugi gradovi zašto ne bismo imali i mi.

Ne znam, očekivao sam da to pokrenu ljudi koji se više bave umjetnošću od mene. Međutim, oni kao da nemaju interesa za to.

CAZIN.NET: – Jeste li uradili neki ratni slikarski ciklus?

LULIĆ:  - Nisam imao vremena za to, a nije bilo ni materijala. Radio sam karikature na ratnu tematiku, pa sam ih poslao u moral, ali nisu bile prihvaćene jer su nastale kontraverze o njima. Neki su rekli da provociram oficire, što je stvarno bilo netačno. One jesu bile malo napadne, ali za to vrijeme i okolnosti realne. Na kraju sam i to prestao raditi.

CAZIN:NET: – Na kojim ratnim rasporedima ste bili?

LULIĆ: -U početku sam bio u diverzantskoj jedinici Kondori, onda su se oni rasuli, jer je dio otišao u Autonomiju. Mi smo napravili Fantome, gdje sam bio najveći dio vremena.

Bez političkog angažmana

CAZIN.NET: – Vaši saborci napominju da ste se istakli kao vojnik, pokazali izuzetnu hrabrost i borbenost. Prošlo je 16 godina od rata. Koliko ste zadovoljni položajem boraca danas? Naime, ako bi Vam se ukazala mogućnost da s porodicom odete u inozemstvu da li biste je iskoristili?

LULIĆ: – Bih otišao kada bih imao nekakav siguran posao. Moram reći da nisam zadovoljan tretmanom boraca danas. Borci su na margini, naši oficiri su sebe na neki način zbrinuli, penzionisali se, dodjeljivali su sebi različita priznanja, odlikovanja, a gro boraca – dobrih momaka živi na rubu egzistencije. Dakle, nisam zadovoljan. Uzmimo da sam ja demobilisani borac, imao sam nekakvu nagradu kada je završio rat. Međutim, gdje god sam predao da radim nisam bio primljen jer nisam politički angažovan. Sreća pa se bavim slikanjem, pa dokle-dotle.

CAZIN.NET: – Vaš imenjak književnik Hazim Akmadžić je za naš portal izjavio da profesionalni književnici danas bijedno žive. Možete li to reći i za one koji danas žive od slikanja?

LULIĆ:  – Da. To je samo preživljavanje. Ja sam zadovoljan ako s tim mogu prehraniti porodicu, platiti režije, kupiti materijala za rad. Nema tu neke zarade.

Hazim zvani Načelnik

CAZIN.NET: – U našoj čaršiji znamo Vas i pod nadimkom Načelnik. Otkud Vam taj nadimak?

LULIĆ:  – Pa dobio sam taj nadimak jer sam jedno vrijeme bio načelnik u 504. brigadi. Bilo je to kratko vrijeme pa sam se opet vratio u Fantome. Kako sam došao iz te brigade kao načelnik eto tako su me nastavili zvati. Imam i jednu anegdotu u vezi s tim. Ja u zemunici ležim s jednim vojnikom, a on mene pita što me zovu Načelnik. Kažem ja njemu da je to zato što sam bio načelnik. A on opet pita kako sam onda u zemunici. Kažem ja da nisam gonio takve kao što je on, jer da jesam i dalje bih bio načelnik.

Ukinuo bih boračke organizacije

CAZIN. NET: – Kako biste iz perspektive demobilisanog borca ocijenili današnju sveukupnu situaciju u državi?

LULIĆ: – Pa, po meni je situacija u državi vrlo loša. Moja generacija je naročito loše prošla. Mi smo radili u firmama, imali smo svoje karijere i vizije. Otišli smo u rat, a kada smo se vratili naše firme su rasprodane, poslani smo na biro. Sada smo ostarili i više nas neće niko. Boračke organizacije uopće ne vode interes o boračkim populacijama. Ja bih sve te organizacije ukinuo jer im ne vidim svrhu. Ako ćeš mi pomoći sa sto maraka, nisi mi pomogao jer šta ću idući mjesec. Znači, oni se ne bore za nas tražeći neka dugoročna rješenja. Razočarao sam se u mnoge ljude poslije svega što se desilo. Ja se danas družim s njima, ali nije to više to. Naiđem tako nedavno kad jedan naš saborac kopa kanal na raskrsnici. Ja onda stanem više njega pa ga zezam. Kažem mu: „Slušaj, da ja kopam taj kanal ja bih koji god bi oficir iz moje brigade naišao izašao i lopatu preko leđa, udario ga. Jer ko je on da hoda cestom ko gospodin, a ja u kanalu, a isti smo bili.“ Sutra bih otišao odavde radi djeteta ako će imati bolju budućnost. Ja ovdje ne vidim budućnosti, bar za sada. Nije problem u državi nego u ljudima koji idu u politiku radi ličnog interesa.Tako da mi danas hodamo po cesti, popijemo kahvu ako imamo za kahvu, ako nemamo opet hodamo i tako.

CAZIN.NET: – U ime našeg portala zahvaljujem što ste odvojili za nas malo vremena.

LULIĆ: – Hvala i vama što ste mi pružili mogućnost da iznesem svoje mišljenje.

Objavio: Ned, 04/12/2011 - 18:35

Facebook komentari

Back to top