Intervju sa književnikom Hazimom Akmadžićem: Pisci u ovoj zemlji sramno teško žive

Home

Intervju sa književnikom Hazimom Akmadžićem: Pisci u ovoj zemlji sramno teško žive

-Ono što će akobogda, nadam se, biti moja najbolja knjiga, ona je na kojoj već dugo radim. Riječ je o romanu naslovljenom „Svjedok“. Radnja se događa upravo u Cazinu i obuhvata period od 1850. do 1995. godine. Ujedno, to bi bio i moj dug zavičaju. Cazin i Cazinjani su to kroz svoju burnu historiju zaslužili – ističe naš sagovornik

       Intervju sačinila: Muhiba Burzić/cazinNET

 

Mjesec je knjige. Ima li boljeg povoda za eglen s piscem? Doduše, moglo ih je biti bezbroj, ali iskusnih i kvalitetnih pisaca poput Akmadžića koji na svakom koraku dokazuju svoj književni senzibilitet, svoju rječitost i buntovnu prirodu, a da su naše gore list, i nema mnogo. Iako je samo po rođenju Cazinjanin i pored toga što ga je životni put odvodio na razne strane voli doći u Cazin jer ga duhovno nadahnjuje, a ima i prijatelje u njemu. Kritikuje svaku vlast, iznosi svoje mišljenje o položaju pisaca i kulture u današnje vrijeme, te kazuje o svojim književnim ostvarenjima i uz sve to bori se s vlastitom boli zbog gubitka kćerke.

CAZIN.NET: – Rođeni ste u Cazinu, odrastali u Sarajevu. Smatrate li se više Cazinjaninom ili Sarajlijom?

AKMADŽIĆ:  - Istina, rođen sam u Cazinu, u Baščama, i to uvijek i rado ističem. Živim u Sarajevu, međutim, u dva navrata živio sam u Beogradu u ranom djetinjstvu, (moja mlađa sestra i brat rođeni su Beogradu) ali i između osamdesetih i devedesetih godina prošlog stoljeća živio sam nekoliko godina u prijestolnici bivše Jugoslavije. Povremeno i privremeno sam živio u nekoliko evropskih gradova (Beč, Antverpen, Berlin, Stokholm i još neki drugi gradovi), tako da je Vaše pitanje na neki način i moja lična, ali i književna dilema: da li se čovjek vraća zavičaju ili ga nikada ne napušta? Skoro da sam siguran da je u mom slučaju riječ o ovom drugom. Dakle, zavičaj me nije nigda napustio.

Kako starim (a bliži sam šezdesetim nego pedesetim godinama) veza između Cazina, Cazinjana i mene sve je čvršća; zavičajno tlo, ljudi moje rodne grude, sve to me i kao čovjeka i kao pisca nadahnjuje. Da se razumijemo. Ne želim biti patetičan, ali bez Cazina u meni bi bila strašna i beznadežna praznina.

 Umjesto na more, u Krajinu

CAZIN.NET: – Da ste kojim slučajem ostali u Cazinu, šta bi se u Vašoj biografiji bitno promijenilo?

 AKMADŽIĆ: Sigurno, moja životna i profesionalna biografija ne bi izgledala ovako da   sam ostao živjeti u Cazinu. Prvo, o prvom (sa devet mjeseci) odlasku odlučivali su moji rahmetli roditelji, kao i preseljenju u Sarajevu. Na to nisam mogao utjecati. Međutim, s radošću se sjećam ljetovanja provedenih u Cazinu. Moji me roditelji nisu vodili na more, nego u Krajinu, s obzirom da sam imao i imam vrlo vrlo bliske rođake pored Cazina i u Bihaću, Bosanskoj Krupi, Velikoj Kladuši i drugdje po Krajini.

Drugo, ne mogu a da se iz vremena kad sam provodio ljeta u Cazinu ne prisjetim svojega dida, rahmetli Osmana Akmadžića, čiji je uticaj zasigurno bio presudan da se počnem baviti literaturom. U cazinskoj čaršiji istovremeno je bio cijenjen ali smatran čudakom. Zamislite, on se sretao sa Tinom Ujevićem. Ja s ponosom čuvam u mojoj biblioteci Tinov primjerak njegove prve zbirke pjesama „Lelek sebra“ koji je on darovao mom didu uz posvetu mastiljavom olovkom: „G-dinu, Osmanu Akmadžiću uz dužno štovanje. Zgb. 12. lipnja 1924. Augustin Ujević“.

Treće, pisac se uvijek osjeća tijesno, skučen u ma kojem prostoru. Ljepota pisanja i jeste u toj težnji ka nedokučivom. Mislim da bi me Cazin u tom smislu sputavao, kao što sputava Sarajevo ili bilo koji drugi grad. Ali redoviti i povremeni dolasci u Cazin odista me čine sretnim. Dok vozim prema Cazinu, mene već oko Ključa obuzme uzbuđenje koje ne prestaje sve do kraja putovanja.

Nerasvijetljena smrt

CAZIN.NET: – Poštujući Vašu bol zbog porodične tragedije koju ste doživjeli, dajem Vam mogućnost da birate želite li odgovoriti na pitanje kako se nosite sa saznanjem da ste izgubili kćerku?

AKMADŽIĆ: Odgovorit ću, iako mi je o tome zaista teško govoriti. Moja rahmetli

kći smrtno je stradala 23. januara ove godine. Okolnosti njene smrti još nisu rasvijetljene, a Tužilaštvo Kantona Sarajevo provodi istražne radnje. Ostaje činjenica, da ja zapravo čekam rezultate nekih forenzičkih analiza i donošenje „tužilačke odluke“, a potom ću istrajati na hapšenju ubice i pravednoj sudskoj presudi. A, zašto je on sada na slobodi, neko će mi morati odgovoriti.

Bila je maturant Umjetničke škole u Sarajevu među najboljim i najtalentovanijim učenicama, a kao potvrda tome je i Odluka Školskog odbora škole da joj posthumno izda maturalnu diplomu.

Svaki ulazak u njenu sobu je bolan; ali vidim njene knjige koje je čitala, završene i nezavršene crteže i slike. To je kao da sam s njom, kao da razgovaramo, a voljela je sa mnom razgovarati o umjetnosti…

 CAZIN.NET: – Činjenica je da se u bivšem sistemu Vaši politički nazori nisu poklapali sa režimskim, pa ste teškoću tih neslaganja osjetili na vlastitoj koži. Čega se iz tog perioda nerado sjećate?

 AKMADŽIĆ: Znate, ako pisac nema kritički otklon spram vlasti, ne treba ni pisati literaturu. Dakle, moje neslaganje sa bivšim/komunističkim režimom nastavlja se i danas u vrijeme političkog pluralizma i demokratije. Siguran sam, a ja to imam pravo kazati jer sam u onom sistemu to plaćao slobodom, nikada nisam bio član SKJ, ali ni jedne druge političke partije tokom i poslije rata do danas, i s ovom pameću i neću; dakle, uvjeren sam da su se slobodno mogli preuzeti neki modeli uređenja društva iz prošlog sistema, npr. socijalna stabilnost, zdravstvena zaštita, obrazovanje, odnos prema kulturi, privatizacija i sl. (ne vidim nikakve razlike između opće otimačine od strane komunista i onoga što se danas naziva privatizacija, a što su učinili razno-razni tajkuni). Mnogo je perioda i u prošlom i ovom sistemu kojih se nerado sjećam.

Fenomen vlasti

CAZIN.NET: – Ovaj rat preživljavali smo svi zajedno i svako na svoj način. U toku rata niste mirovali, a ni Vaše književno pero. Dali ste se u odbranu BiH, radeći i novinarski posao. Šta biste iz ratnih iskustava posebno istakli?

 AKMADŽIĆ: Rat sam proveo u Sarajevu, u Armiji RBiH na različitim komandno funkcionalnim dužnostima počev od nivoa brigade, preko komande Prvog korpusa i Generalštaba Armije RBiH do Ministarstva odbrane FBiH. Nažalost, za mene je to dragocjeno kao pisca. Dobrim dijelom ta sam iskustva opisao u mom romanu „Mislio sam da je mjesec žut“, za koji univerzitetski profesor dr. Muris Bajramović doslovce kaže „da je to najbolji ratni roman na Balkanu, možda od 1945. godine do danas“.

Međutim, ono što je mene kao pisca u ovom romanu, ali i onim potonjim („Mimar“, „Gazi Husrev-beg“, „Gazi Isa-beg“ i „ENDERUN & Na Drini ćuprija“) zanimalo – jeste fenomen vlasti.Ta ljudska potreba da vlada nad drugima, da pokazuje svoju moć – je historijski kontinuitet. Sukob pisca i vlastodržaca je mjerilo moralne i etičke snage pisca.

                                                      Pisac – savjest naroda

CAZIN.NET:  – Rat je završio, a život se vratio u nekakvu kolotečinu. Jesu li Vam na bilo koji način ratni angažman pomogao u književnom prosperitetu? Činjenica je da ste profesionalni pisac sa prebivalištem u glavnom gradu BiH?

AKMADŽIĆ: Ne volim trgovati mojim učešćem o odbrani Bosne i Hercegovine. Neko je rekao da je „pisac savjest naroda“. Dakle, nije rekao „političar je savjest naroda“. Mnogo je više u historiji velikih pisaca nego generala. Većinu naših generala lično poznajem. S jedne strane, mislim da je ovdašnja država prema njima nepravedna, ali isto tako, mislim da su mnogi od njih izgubili kompas. Rat je gotov, a ja sam nastavio pisati moje knjige. A, pisao sam bogme i nekim generalima, da bih preživio. Od države za koju sam se borio, skoro da nisam ništa dobio. Čak sam i stan, koji sam dobio prije rata, izgubio zahvaljujući bivšem ministru za kulturu i nauku FBiH Gavrilu Grahovcu. Umoran od suđenja kupio sam novi stan. Gavro više nije ministar, a ja sam bio i ostao pisac. To mi ministar nije mogao oduzeti.

CAZIN.NET: – U ovom mjesecu ( Mjesecu knjige koji traje od 15. okobra do 15. novembra) govori se  o knjizi i njenoj vrijednosti, o kulturi čitanja i književnicima. Voljela bih da za korisnike našeg portala kažete kako pisci danas žive?

AKMADŽIĆ: Djelimice sam odgovorio na Vaše pitanje o položaju pisca. Po čemu Vi osjećate atmosferu „Mjeseca knjige“? Ko organizira susrete s piscima? Da li ste bili u situaciji vidjeti na Sajmu knjiga u Frankfurtu ili Istanbulu smijuriju sa našim izdavačima dok na štandovima nude posjetioce raznim pitama. Da nije tragično bilo bi smiješno.

Pisci u ovoj zemlji sramno teško žive, eksploatisani su od izdavača, književne nagrade se daju, ne prema kvalitetu djela, nego lobiranjem, klanovski, nacionalnim odrednicama itd. Primjera radi, zar u „Mjesecu knjige“ Cazin nije bio u stanju pozvati prof. dr. Rašida Durića, Dževada Sabljakovića, Izeta Perviza i Hazima Akmadžića, bez lažne skromnosti, svakako koji spadaju među najznačajnije pisce u BiH?

 Parada kiča i neukusa

CAZIN.NET: – Nešto što se odavno ustalilo u našoj bosanskoj frazeologiji je da “kultura živi od kusura“ . Zašto za kulturu nikada nema para?

 AKMADŽIĆ:  Lakše je živjeti sa stereotipom i frazom nego nešto uraditi. Ne slažem se na nema novaca. Uzmite, recimo, koliko bi se izložbi slika, književnih večeri, pozorišnih predstava i sl. tokom godine moglo organizirati od novca koji se baci na tzv. „čaršijska kulturna ljeta“, svojevrsnih parada kiča i neukusa.

Ja moram biti iskren pritom. Malo je rodnih mjesta u zemlji kao što moj Cazin ima odnos i prema meni kao piscu i prema mom književnom djelu. Moram spomenuti načelnika Nermina Ogreševića, ali i njegove prethodnike; potom Ismeta Hrlu, firmu „Elektrometal“, Irfana Mulalića, MIZ Cazin, medresu „Džemaludin ef. Čaušević, Jadranku i Ahmeta Lojića, Muhameda i Hasiba Beganovića, dr. Selima Toromanovića, Ismeta Kasumovića, dr. Jasminku Durić i dr. Neka mi ne zamjere oni koje nisam spomenuo, stari se i postaje zaboravan.

„Svjedok“

CAZIN.NET:U Vašem pjesničkom opusu pojedini književni kritičari izdvajaju zbirku “Kristalni predak“ smatrajući je najuspjelijim poetskim ostvarenjem. Šta je po Vama favorit u Vašem književnom opusu, bilo u njegovom poetskom ili proznom dijelu?

 AKMADŽIĆ: Ovo je veoma teško pitanje. Posljednju knjigu poezije „Soneti“ objavio sam već davne 2000. godine. Po mom dubokom uvjerenju to je moja najbolja pjesnička knjiga. Trebate znati da je o mom književnom opusu objavljeno preko stotinu književnih kritika, članaka, studija, tri magistarska rada i jedan doktorat. Dakle, mnogo različitih ljudi i različitih mišljenja. Međutim, smatram da se pisac ne treba na to obazirati. Njegovo je da piše, a na kritičarima da kritikuju.

Lično smatram značajnom seriju mojih romana „Mimar“, „Gazi Husrev-beg“, „Gazi Isa-beg“ i „ENDERUN & Na Drini ćuprija“. U toku su prevodi ovih romana na turski jezik u Ankari. Ali, ono što će akobogda, nadam se, biti moja najbolja knjiga, ona je na kojoj već dugo radim. Riječ je o romanu naslovljenom „Svjedok“. Radnja se događa upravo u Cazinu i obuhvata period od 1850. do 1995. godine. Ujedno, to bi bio i moj dug zavičaju. Cazin i Cazinjani su to kroz svoju burnu historiju zaslužili.

CAZIN.NET: – Prije nekoliko mjeseci u Cazinu ste ekskluzivno promovirali roman „ENDERUN & Na Drini ćuprija“ (enderun – univerzitet internatskog tipa u sastavu carske palače gdje su se školovali studenti za najviše državne položaje). Je li ovaj roman više literarna ili naučna knjiga? Činjenica je da ste izvrstan poznavalac i analitičar osmanskog perioda Bosne. Da li ste tom znanju i ljubavi prema spomenutom periodu htjeli dati vlastiti književni pečat?

AKMADŽIĆ: Prije svega literatura. Vrijeme koje spominjete nije bila promocija mog romana. Općina Cazin i MZ Stijena ugostili su neke Turke (nažalost, imena se ne sjećam) s kojima su željeli uspostaviti saradnju. Mislim da tu bio još i prof. dr Fehim Nametak. Roman koji spominjete bio je tada upravo izišao iz štampe, i iskoristio sam priliku da u Domu kulture u Cazinu pročitam dio jednog poglavlja. Bilo je to zapravo prvo javno čitanje iz tog romana. A, što se tiče Vaše konstatacije da poznajem osmanski period, moram reći, da sam zbog toga obišao državne arhive Sarajeva, Dubrovnika, Zadra, Karlovca, Zagreba, Beča, Budimpešte, Praga, Beograda, Istanbula, St. Peterburga i Moskve izučavajući Osmanlijsko carstvo i mjesto Bosne u njemu. Moram naglasiti da neprocjenjivo kulturno blago i baština vezani za Bosnu leže u njima.

 Selam i pozdrav Cazinjanima

CAZIN.NET: – Vjerujem, ali i znam, da sa Cazinjanima ostvarujete oficijelne i privatne kontakte. Šta Vam znači svaki dolazak u rodnu grudu?

AKMADŽIĆ: Svaku priliku koristim da dođem u Cazin i radujem se svakom susretu. Istina, pokatkad mi nedostaje „duh cazinske čaršije“. Nažalost on se kako grad raste gubi. A, šteta je. Barem bi trebalo sačuvati tradiciju sajma u Cazinu petkom u onom izvornom obliku.

Na kraju, selam i pozdrav svim Cazinjanima.

CAZIN. NET: – Za kraj Vam dajem mogućnost da kažete ono što želite, ali Vam prije toga želim zahvaliti što ste bili voljni da sačinimo ovaj intervju koji će zasigurno obradovati naše korisnike!!!

AKMADŽIĆ:  Zamolio bih Vas da mjesto mene prošetate do Žitarnice i popijete u povratku najbolju kahvu u čajdžinici MIZ Cazin. Hvala Vam unaprijed.

CAZIN.NET: – Smatrajte to urađenim, a Vama želim mnogo dobroga zdravlja!

 

Objavito: Pet, 12/02/2011 - 17:43

Facebook komentari

Back to top