Neka jedu kolače

Home

Neka jedu kolače


Vidjeti nekog penzionera ili nezaposlenog čovjeka kako rovari po kontejneru u potrazi za komadom bilo čega što bi utažilo glad barem na jedan dan, više nije nikakva rijetkost. Dapače, od gladnih i napaćenih više ni smeće „ne počiva u miru“, pa neki s pravom kažu da su socijalno ugroženi u BiH posebna vrsta koja obitava uglavnom u blizini manjih ili većih deponija, a hrani se svime i svačime, radi sve i svašta samo kako bi preživjeli jedan jedini dan.

Piše : Faruk Ajdinović

Kada su francuskoj kraljici Mariji Antoinettei uznemireni savjetnici saopćili da narod nema kruha da jede, ova luđakinja s kraja 18. Stoljeća preporučila je narodu da : „Ako nema kruha, jede kolače“.  Nažalost, ova francuska aristokratkinja neslavno je završila jer joj se glava otkotrljala u košaru za vrijeme francuske revolucije, što dovoljno govori o sudbinama onih koji uzimaju tuđe i zbog čije su sreće milioni drugih nesretni. Ništa bolji od ove vickaste francuskinje nisu ni ovi naši domicijalni političari. I oni imaju svega u izobilju, pa ih glad i suze penzionera, demobilisanih boraca, bolesnih i starih i ne pogađaju previše. Važno je da svakog prvog na bankovnom računu zablista još koja nula, važno je da se ljetni i zimski mjeseci obavezno koriste za odmore na elitnim lokacijama,važno je da se sinovi i kćeri šalju na astronomski skupe univerzitete po bijelom svijetu. Sve ostalo je, barem za njih, domen nepostojećeg.  U narodu se ustalila i ona „Sit gladnom ne vjeruje“. Ipak, naš problem je što ovi siti, a tu prvenstveno mislim na one guzonje kojima se život sastoji uglavnom od one „Posao, kuća, džamija/crkva“, one gladne smatraju za neke nametnike koji, eto iz neke lude zabave, moljakaju ljude za bilo kakav posao kako bi navečer kući donijeli kruh.

Puno je ovih dana teških priča o tužnim ljudskim sudbinama koje su mnogima, umjesto u idilu, živote pod stare dane učinile grozničavom borbom za sutrašnjim danom. I pitam se, kako se osjeća sva ona kamarila ministara za ovo i ono kad u medijima vide sliku žgoljave djece, staraca koji se živi raspadaju, samohrane majke čija djeca ne znaju kako izgleda čokolada, invalida koji poput životinja moraju puzati po zemlji jer nemaju pomagala ?! Kako se osjećaju oni koji pod krinkom „službenih potreba“ svakodnevno krše hiljade i hiljade maraka na obilaske elitnih turističkih odredišta, na dodvoravanje vlastitim financijerima, na kupovinu glasova, na zapošljavanje svoje braće i sestara,  kad i oni i mi znamo da baš tu, do nas, postoje stotine ljudi kojima je i 50 KM neviđeni luksuz.  Ovdje su političari u službi vlastitih interesa, želja , fantazija, a neki i perverzija, potpuno vakcinisani od patnje ljudi koji su ih dijelom izabrali. Pa zašto bi ih uopšte i bilo briga ? Njima i onako plata sjeda na račun bez obzira na to što je vjerovatno zarade na facebooku, igrajući poker i naslikavajući se za medije.

Dijelom smo krivi i svi mi. Svi mi koji šutimo i gledamo ovu bezočnu pljačku ovdašnjih nacional-kleptomana koji ne prežu niti da od dijeteta ili penzionera otmu poslijednju marku „za interes našeg ugroženog naroda“.  Zbog takvog je stava i takve politike Marie Antoinneta platila glavom, dok naši političari zbog takvih stavova dobijaju ništa drugo nego nove mandate i nove prilike da se koriste mukom ljudi. I dok se god mi trudimo pomoći ljude u nevolji ne tražeći da isto učini i država, socijalnih slučajeva će biti sve više i više. Sve dok se jednog dana ne probudimo u zemlji-džungli i umjesto prema frižideru svi krenemo prema obližnjem kontejneru.

Objavio: Pet, 02/12/2011 - 16:30

Facebook komentari

Back to top