Okrivimo Džeku !

Home

Okrivimo Džeku !


Ovih se dana svjetska fudbalska elita skuplja na jugu Afrike gdje je sve spremno za početak jedinstvenog sportskog festivala kojem parirati mogu samo Olimpijske igre kao univerzalni općeljudski spektakl Planete. Nažalost, Afrika je za Bosnu i Hercegovinu, u sportskom, ali i svakom drugom smislu, bila i biće nedosanjan san.

Piše : Ajdinović Faruk

Rijetki su oni koji se još kroz maglu ne sjećaju onih novembrarskih dana kada je nogometna groznica uvelike tresla našu zemlju. Ćiri Blaževiću su se obećavale univerzitetske diplome, popularni „Zmajevi“ su postali konstanta na naslovnicama i TV ekranima, komponovale se posebne pjesme o Africi i „našima“ u njoj, ali sve se to za samo 180 minuta strušilo kao kula od karata. Svi oni koji su u kladionici na BiH uložili životne ušteđevine hvatali se za glavu, dok se život lišen fudbalske euforije vraćao u surovu, bolnu i nepravednu realnost.

Neki su brojali prečke i stative koje su tragikomično nizale na utakmicama sa zlokobnim Portugalom, dok su neki, baš u našem stilu, lupetali notorne gluposti o prodanim, kupljenim, iznajmljenim utakmicama, te bjelosvjetskim urotama protiv „Zmajeva“ u kojima ruke imaju sam vrh CIA-e, masona i Bin Laden. Ipak, samo su rijetki prepoznali pravog krivca za bolno prizemljavanje koje u Bosni i Hercegovini nastupi poslovično nakon otkrića sportske, muzičke, političke ili neke druge nade. Da, naravno : mislim na nesretnu i nespretnu državu, ali i na čudan i silovit mentalitet ovdašnjeg čovjeka koji te čas u bronci salijeva, a čas optužuje za najmorbidnije stvari koje ljudski um može smisliti ili bar dočarati.

Hiljade i hiljade običnih ljudi, napaćenih penzionera, izvaranih radnika, namučenih studenata, frustriranih privatnika, u Džeki i društvu vidjeli su ničim izazvanu nadu, prosperitet i mogućnost konačnog podizanja magle sa odavno maglovitog bosanskog dana, što je rezultiralo činjenicom da su Džeko, Ćiro, Spahić, Hasagić i ostatak ekipe, nakon bolnog pada u utakmicama baraža, postali odgovorni i za sve, od neisplaćenih  plata, neredovnih  penzija, neuspjele i pljačkaške privatizacije, ne dobivanje bezviznog režima i šta sve ne.  Upravo je fudbal postao kao rupa u priči o Caru Trajanu u koju je sužanjski narod naše zemlje izgovarao sve svoje boli, nepravde i frustracije.

Kao  i uvijek, vječito izvarani narod je očekivao puno, puno previše od reprezentacije zemlje u čijim sportskim savezima sjede ljudi koji  se, po običaju, ne miješaju u svoj posao, od reprezentacije zemlje koja više ulaže u službene telefone i automobile nego u sport koji, u svakoj drugoj ozbiljnoj zemlji, predstavlja pravu instituciju.  Ma koliko se mi busali u prsa činjenicom da su naši fudbaleri profesionalci, neoboriv fakat je da za reprezentaciju igraju na stadionima kojih više nema, nego što ih ima. I naposlijetku, naša očekivanja i nade su bile preglomazne za igrače kojima se nastupi za najdraži dres plaćaju ručkom i stiskom ruke. Upravo zato, uslijedilo je tako neminovno i pragmatično spuštanje za koje smo,  valjda automatizmom, okrivili Džekinu desnicu, Hasagićevu frizuru, Ćirinu bolesnu želju za medijskim eksponiranjem i još štošta.

Najviše boli činjenica da se euforije dižu svako malo, bez pravog oslonca i pokrića, pa nam nakon njihovih ispuhivanja ostaje samo da plačemo nad našim čudnim stavom prema svemu što bi nas moglo učiniti sretnim.  Euforije će biti opravdane tek kad se sportski savezi popune imenima koja se ne mogu pohvaliti višegodišnjim KPZ-ovskim iskustvom, stranačkom omiljenošću ili ratnom ulogom. Euforije će biti još opravdanije kad mladi biseri našeg sporta , kraj vlastite zemlje, ne budu svoju koricu kruha tražili po bijelom svijetu. I ne bi to ni bilo toliko strašno i vrijedno konkretnije polemike da ljudi ne shvataju da mi zapravo nemamo običnu fudbalsku reprezentaciju. Mi imamo 25 heroja koji svoje srce, svoje zdravlje, koje inostrani klubovi procjenjuju milionima eura, ostavljaju za zemlju čiji će ih građani i kobajagi navijači, čast izuzecima, nakon samo 90-tak minuta proglasiti kolaboracionistima najgore vrste, izdajnicima najnižeg sloja,latentnim  velikosrbima i počastiti drugim „epitetima“.

Ovog ljeta i puno će veće reprezentacije čiji savezi samo u promociju ulažu više nego naš savez u čitav kvalifikacijski ciklus, Mundijal gledati na televizoru.  Upravo zato, našim reprezentativcima u svim sportskim disciplinama treba odati počas, ali ne onu prevrtljivu počast koja se mijenja iz minute u minutu, već trajnu zahvalu što ime naše zemlje uz koje se u svijetu vežu riječi kao što su „rat, terorizam, kriminal“ ponekad doda i riječ „uspjeh“.  A u idućim reprezentativnim utakmicama pjevat ćemo im epove, dodjelivati ulice i trgova, do novog poraza. Onda će svi opet biti oni isti „lopovi i neznalice“ , a Džeko će opet biti kriv za sve.

 

Objavio: Pet, 02/12/2011 - 16:05

Facebook komentari

Back to top