On meni da nema Bosne !

Home

On meni da nema Bosne !

Stigao je još jedan Dan nezavisnosti. Ništa se ozbiljnije od onog lanjskog nije promijenilo.  Možda samo to što smo u sve većem mulju iz kojeg, čini se, više nema ni šanse da izmigoljimo u dogledno vrijeme . No, puno je gore to što se u glavama ljudi nije ništa promijenilo.  Dakle, još jedna godina u BiH bačena u vjetar.

Piše : Faruk Ajdinović

Prije 19 godina Bosanci i Hercegovci svih nacija i vjera izašli su na referendum da kažu svoje DA višestoljetnom snu o slobodnoj i nezavisnoj Bosni i Hercegovini.  I rekli su na naš bosanski, miroljubiv i lijep način, a odgovor je došao sa brda u vidu pola miliona mrtvih, najstrašnijeg genocida od Hitlerovih dana, u hiljadama raseljenih i uništenih porodica. Pa ipak, i ovaj Dan nezavisnosti prilika je da se sjetimo tog vapaja za slobodom svih onih koji vole ovu zemlju, a  koji je pred očima svijeta ugušen u krvi.  Ti dani su minuli – Bosna i Hercegovina je krvlju svojih ljudi platali danak svojoj želji da bude slobodna i ponosna na kapiji Evrope, ali je ostala i opstala zahvaljujući prvenstveno svojim Bošnjacima, Hrvatima, Srbima i svim građanima koji je vole.

Ali dosta o prošlosti ! Okrenimo se malo budućnosti koja izgleda jednako mračno i turobno za ovo nesretno parče neba kao i nekad kad se sloboda plaćala životom. Zapravo, neprijatelji ove zemlje, neprijatelji njenih naroda, nikad i nisu prestali sanjariti o Bosni i Hercegovini u plamenu, o konačnom uništenju tog mozaika, tog veza naroda, kultura i vjera koji već 10 vijekova odolijeva i ovim i onim. A mi ?! Nama je izgleda Bosna i Hercegovina prestala biti prioriet. Kad to kažem, ne govorim o državi kao sistemu, već o zemlji, o domovinu s kojom se rađamo i s kojom umiremo. U vremenu kad nam je ljubav prema ovoj zemlji najpotrebnija i najvažnija, mi je pokušavamo odbraniti mržnjom ne shvatajući da je BiH alergična na mržnju i da je mržnja uvijek bila njen najveći neprijatelj.  Danas kad razne utvare podižu glave tražeći da se BiH podijeli na tri nacionalna tora, da se do kraja utrne žeravica istinske multikultularnosti i multietničnosti Bosne i Hecegovine,  da se djeci usadi sjeme mržnje i netrpeljivosti, svi mi koji volimo ovu zemlju moramo stati na front. Ne s puškama u ruci, već s ljubavlju u srcima jer je to jedino oružje koje ovu zemlju neće raniti i nanijeti joj nove štete.

Danas Bosna i Hercegovina slavi 19. Godišnjicu kako je obnovila svoju državnost. No, ta državnost nije do kraja obnovljena. Dapače, ona se obnavlja svaki put kad se neki Hrvat ili Srbin iskreno raduje pobjedi bh. Reprezentacije. Ona se obnavlja svaki put kad komšija Bošnjak ili Srbin čestitaju Hrvatu Božić, i obrnuto. Kad na taj način stvorimo državu, nema sumnje da će i njeni neprijatelji shvatiti da je trajna tvorevina –  samo jedna i jedina.  I onda neće moći reći da Bosne nema jer, baš kako Josip Pejaković kaže u svojoj drami, „Bosne ime, ali je ti hajvanu ne vidiš“. Bosne ima i biće. Starija je od nas i nadživjet će sviju nas, sa svojim rijekama, planinama, jezerima, gradovima, čaršijama, mahalama, sa svojim ljudima koji su takvi kakvi jesu i koji je i čine toliko lijepom i mističnom. Bosne će biti, ali biće i onih koji je mrze. A njima je teško i mučno jer znaju, a neće priznati da jedino su riječi Ive Andrića u koje kao da su se učahurile sve mudrosti svijeta, jedino stihovi  Maka Dizdara što prepuni čežnje i ljubavi zrače svijetlom, samo tihi jecaj sevdaha što se bolom piše, su našem uhu i srcu mili. Pa treba li nam onda jači i valjaniji dokaz da smo svi mi dijete jedne majke , da svi mi, u smiraju dana, liježemo u postelju koju nam samo ona namješta i da u snovima, baš kako pjesma kaže, gazimo onaj ćilim kojim je Bosna zastrta ?

 

Objavljeno: Pet, 02/12/2011 - 16:37

Facebook komentari

Back to top