Preko zvijezda do trnja

Home

Preko zvijezda do trnja


Narod smo koji pobjede, a naročito poraze doživljava intenzivno. Narod smo kojem za ogromnu sreću treba malo, a za očaj, tugu i jad još puno, puno manje. I unatoč svemu, čini mi se, da ne postoji narod na planeti Zemaljskoj koji lakše, brže i dinamičnije one koje su do samo prije par sati kovali u zvijezde tepajući im raznim slatkastim nadimcima, pri prvom porazu, bace u blato, popljuju, dobro iscipelare. Možda zaboravljamo da za naša često preglomazna očekivanja nisu krivi ni Džeko, ni Papac, ni Sušić, već mi sami.

Piše : Faruk Ajdinović

Stvari izgledaju ovako : Reprezentacija Bosne i Hercegovine doživjela je težak poraz u utakmici baraža protiv Portugala. Pa šta ?! Ni prva, ni zadnja reprezentacija koja je u odlučujućem momentu pokleknula pred pritiskom.  Ni prva, ni zadnja utakmica naše reprezentacije poslije koje ćemo se osjećati kao da je cijela motorizovana brigada prešla preko nas u nekoliko navrata. No, ono što nas karakteriše, što nas izdvaja između desetaka drugih fudbalskih selekcija koje gube, pobjeđuju, vedre i oblače malim zemljama trećeg svijeta, svakako je naš šugavi mentalitet kojim „Zmajeve“ nakon samo jednog poraza pretvaramo u nacionalne izdajnike, guštere, majmune, idiote, lopove, trgovce bijelim, ako ne i crnim robljem i svašta nešto što niko, a pogotovo ne ti momci, nije zaslužio.  Pored te „navike“ skloni smo i pametovanju, mudrovanju, osmišljavanju taktika i izvođenju izmjena. Sve naravno, nakon utakmice.  Čitajući komentare na forumima i u razgovoru s ljudima shvatio sam da bi tog Papeta ( ako mu je to uopće pravo ime ), onog nižerazrednog kloca Džeku i ostatak bh. boranije trebalo katapultirati na Saturn i na sve čelne funkcije u reprezentaciji i stručnom štabu instalirati naše internet mudrovane. Jer oni, ipak, znaju bolje.  To što iza većine komentara stoje osobe koje od lopte bježe kao od boginja, ne bi trebalo predstavljati veću smetnju.

Shvatio sam jednu stvar :  Naši reprezentativci zaslužuju puno bolju zemlju koju će predstavljati. Oni zaslužuju zemlju u kojoj će se, konačno, ispunjavati ona gorljiva-  „S Bosnom tugujem, s Bosnom se radujem“. Zaslužuju neku zemlju u kojoj pljuvatori po službenoj dužnosti neće jedva čekati poraz da krenu u svoju veliku misiju. Ovi igrači zaslužuju zemlju u kojoj persone poput Milorada Dodika mogu pregovarati jedino o dinamici zatvorskih posjeta, a ne o formiranju državne vlasti. Zaslužuju zemlju u kojoj glavno pitanja neće biti – „Za koga više navijate : BiH ili neku drugu zemlju ?“.  Saša Papac zaslužuje zemlju koja će znati cijeniti njegovu žrtvu ogledanu u činjenici da ga tjeraju iz hotela jer igra za BiH. Zaslužuju i Ibišević,Pjanić i Begović  zemlju u kojoj mogućnost da ih bodri njihovo rodno Podrinje i Hercegovina neće biti samo pusta želja i daleki san.  Možda je patetično, ali ja vjerujem da je istina, ma kako teška i bolna bila. A bolna je ta istina jer smo prizemljeni po ko zna koji put kad smo, poput male djece, širili ruke da dohvatimo ono što toliko želimo i za čim toliko gorimo. Prizemljila nas je bolja, jača, kompletnija ekipa koja je, po svemu prikazanom, zaslužila čekiranja karte za Poljsku i Ukrajinu. I vukli smo, otimali se, tješili i nadali se, ali je Portugal definitivno pokazao više. Možda premalo za onako visok rezultat, ali shvatimo to kao još jednu sportsku tragediju kojih nam ionako  ne manjka.

Nama ostaje čestitati ovim momcima na svim radostima ovih kvalifikacija. Stisnuti ruku Safetu Sušiću i zamoliti ga da ne napusti kormilo ekipe koja konačno izgleda kao ozbiljan fudbalski tim. Ostaje nam žaliti za onih 12 minuta u Parizu, za onim penalom nad kojim je i komentator francuske televizije Bixente Lizarazu zakukao  sa onim slavnim – „O-la-la“. Ostaje nam žal zbog činjenice  da je Craig Thompson vidio ono što je vidio samo on, a Emir Spahić nije poslao loptu do Andore. Ostaje nam žal i ponos što imamo reprezentaciju nad kojom je, prije izvlačenja parova baraža, strepila svaka ekipa. UEFA sad može odahnuti – svi nositelji su prošli, neki tamo Crnogorci, Bosanci i Estonci ostaju daleko od svjetla evropskog šampionata.  Ostaje nam čekati i nadati se da će, unatoč  onom kukavnju koji pored vlastite, navija za hrvatsku, tursku ili srbijansku reprezentaciju,  proraditi onaj  čuveni bosanski inat, a mali i često nezahvalni narod konačno shvatiti kakvu vrijednost ima.

 

Objavio: Pet, 02/12/2011 - 17:15

Facebook komentari

Back to top