SKOPLJE

Home

SKOPLJE


Ničim izazvano,pijući kafu neko jutro,iz sehare sjećanja i lijepih uspomena, ispliva moj boravak u Skoplju, 1962.godine.

Gotovo da mogu osjetiti miris tog aprilskog jutra kada mi je majka otvorila vrata sobe i još onako pospanom rekla: “Zlato mamino,poziv za vojsku!“.Ustao sam i potrčao u hodnik do telefona,podigao slušalicu i shvatio da nije za mene,već za vojsku.

PIŠE: KENAN ALAGIĆ

Skoro da se i ne sjećam tih nekoliko dana do polaska,a već sam sjedio u trošnom,

na nekim mjestima ishrđanom vozu na relaciji

Cazin-Skoplje.Otac mi je rekao da uzmem taj voz.Dao sam Golfa u račun i namirio još nešto gotovine.Bio je to parni voz, a neparni je vozio za Prištinu.Sjedeći u neudobnom kupeu,razmišljao sam o tih 12 mjeseci daleko od kuće.Pokušao sam razmišljati i bliže kući,ali nije išlo.

Kroz maleni prozorčić na kraju vagona vidio sam ložača,koji je sav znojan i garav ubacivao ugalj u peć lokomotive.Lice mu je bilo izborano,garavo od uglja i opaljeno od vatre.Ponajviše mitraljeske vatre iz susjednog kupea.Preko puta mene sjedio je uglađen gospodin kojeg nisam odmah prepoznao.Čitao je neku stručnu publikaciju i s vremena na vrijeme mahao sondom od Siemensovog 3D ginekološkog ultrazvuka.

Bio je to dr.Asim Kurjak a na klupi ispred njega sedam kozlića.

Putovali smo,krajolik se mijenjao i u predvečerje stigosmo.

Kondukter ustade i glasno reče :“Skoplje !“Brzo sam pritisnuo taster i tako stekao pravo da odgovaram prvi.Odgovorio sam:“Glavni grad Makedonije“,što mi je donijelo pobjedu u zadnjoj igri.Nakon nekoliko dana sam pročitao u novinama da je dr.Kurjak uhapšen jer je izlazeći iz voza u toj gužvi jednoj ženi ukrao jajne stanice.

kenanskopljeKasarna u koju sam se javio bila je najveća i najljepša u gradu.Kasarna „Maršal Tito“.Moja spavaona bila je preko puta manje zgrade u kojoj je bila smještena antiteroristička jedinica,zloglasne „Pudlice“,a preko puta njih u jednoj spavaoni bili su teroristi.Dugo sam se pitao zašto se zovu antiteroristička jedinica,a ali sam vidio da sve što teroristi predlože ili kažu,ovi su protiv.Kasnije sam u riječniku našao da „anti“ znači „protiv“.Vojnički dani su brzo prolazili.Nedjeljom smo odlazili na gradski stadion i uvježbavali za slet.Ja sam jedne nedjelje čak tri puta uspio sletiti.Hrana je bila dobra,velika blagovaonica u kojoj je odjednom ručako oko 500 vojnika.Često su uz ručak puštali Zdravka Čolića.Znam da su ga jednom pustili i nije se više ni vratio.Do kraja vojnog roka nisam saznao šta je bilo sa njim.

Ipak u sjećanju mi je najviše ostala vježba kada smo bacali bojeve ručne bombe.Moj starješina Zoran Aksentijević,(ime sam mu zapamtio po košarkašu Mihovilu Nakiću),odveo nas je na poligon.Rekao nam je da uzmemo bombu,izvučemo osigurač i čekamo do tri a onda bacamo.

Vojnik do mene je izvadio osigurač i nestalo je struje u kasarni.Strijeljan je na licu mjesta.I to ne samo na licu već su ga strijeljali i po leđima.

Kad se smirilo,nastavili smo.Izvukao sam osigurač s namjerom da čekam do tri.Negdje oko petnaest do tri nešto je puklo.Nastao je muk.Čuo sam neko jako zviždanje i osjetio sam da sam sav prekriven prašinom.Desetar je galamio što se redovno ne briše prašina,jer smo to morali raditi svaki dan.

Više se ničega ne sjećam.

Probudio sam se u bolničkoj sobi.Bio sam dežurni tu noć pa sam zaspao malo.Probudila me glavna sestra.Ja sam je zvao glavna,mada sam imao još jednu stariju sestru i mlađeg brata.

Izašao sam u hodnik koji je bio prepun povrijeđenih i uplašenih ljudi.Čuo sam gdje neko viče da je Skoplje pogodio jak zemljotres.Pogledao sam kroz prozor i vidio kako se trese gora i rađa miš.Prizor koji nikada neći zaboraviti.

Već slijedećeg dana počeli su pristizati i strani vojnici koji su pomagali u raščišćavanju ruševina.Odmah do nas radili su ruski vojnici.Zaista vrijedni.Po cijeli dan su radili,a naveče bi se opijali uz votku.Upravo tada sam i saznao da se votka pravi od krompira.Nisam se dvoumio ni trena,uzeo sam motiku i odlučio pomoći Rusima u kopanju krompira.Krompir se sadi u takozvane bešike.Tog dana napravili smo preko 200 bešika,bez ikakvih problema.Nažalost sa zadnjom bešikom smo imali problem.Bila je upaljena,zadebljalih stjenki i mokraća se zadržavala u njoj.Bilo je i nešto kamenca.Uključio sam antibiotike kako bismo izbjegli bilo kakav zahvat.Medjutim narednog jutra morao sam napraviti zahvat.Bio je to klasični zahvat kada se borac obuhvati oko struka i naglim trzajem baci na zemlju.Tim zahvatom sam osvojio zlatnu medalju na Olimpijadi u Minhenu 1939.godine.

Pred kraj vojnog roka posjetila nas je visoka državna delegacija,predvođena Titom.U delegaciji su još bili i Kemal Malovčić,Nikoletina Bursać,Jul Briner,Lux i episkop zahumski Amfilohije.Svi smo odlikovani.

I danas kada prošetam Skopljem sjetim se te 1962.godine.Samo što više nema zemljotresa.Možda i ima,ali danas sam stariji i sami zemljotresi me više ne usrećuju kao nekad.

Objavio: Sat, 03/12/2011 - 23:57

Facebook komentari

Back to top