Smrtni grijesi jednog komuniste

Home

Smrtni grijesi jednog komuniste


„Narodi koji zaboravljaju svoju prošlost osuđeni su na lošu literaturu“, napisao je svojevremeno Branko Miljković vjerovatno ni sam ne znajući da na nekoliko desetaka kilometara vazdušne linije postoji zemlja, postoje ljudi koji su, u svakom smislu, izuzetak koji potvrđuje njegovo genijalno  pravilo. Bosna i Hercegovina i mi u njoj smo zaboravili svoju prošlost, a svejedno nam se, kao u inat Miljkoviću, desio i Andrić, i Selimović, Dizdar, Bazdulj-Hubijar, Jergović i drugi. Naša sadašnjojst je prepuna zaboravljene prošlosti i, što je još gore, zaboravljenih ljudi koje sebi nismo smjeli dozvoliti.

Piše : Faruk Ajdinović

Bosna i Hercegovina obilježava 68. Godišnjicu zasjedanja ZAVNOBIH-a koju jedni zovu Danom državnosti, drugi gluho sliježu ramenima, a treći odmahuju glavom i tvrde da je to nametnuti praznik koji nema uporišta. Prije skoro 70 godina delegati ZAVNOBIH-a su rekli da ne žele da Bosna i Hercegovina postane ono što je ona danas – podijeljena, posvađana zemlja zaostala u razvoju. No, neću retke koji dolaze popuniti historijskim činjenicama o ovom važnom datumu naše prošlosti jer datumi su, u suštini, manje bitni. Kudikamo su važniji ljudi koji su bili dijelom naše historije, koji su bili dijelom jednog pokreta koji je izrodio Bosnu i Hercegovinu, a koji su danas, kad je takmičenje u spominjaju riječi „država“ na pragu statusa olimpijske discipline, izbačeni iz naših sjećanja, iz naših udžbenika. Ukratko, govorit ću o jednom zlom komunisti i njegovim grijesima zbog kojih je, na oštrom sudu friških nacional-kleptomana, osuđen na najgore što se može desiti jednom junaku – na zaborav.

Radi se o Nuriji Pozdercu. Ovih dana kad se u svakom domu koji drži do patriotske vokacije viori zastava Bosne i Hercegovine, a razno-razni političari glavu probiše repriziranjem lanjskih govora o „temeljima BiH koji su udareni u Mrkonjić Gradu“ i obilascima svečanih akademija, Nurije Pozderca se ne sjeća niko. A ko bi se i sjećao tog zlog komunističkog čičice koji je, pazite sramote i nečuvenog bezobrazluka, od proste cazinske kasabe napravio ono čemu danas tepamo nazivajući ga gradom. Nuriju Pozderca treba i mrtvog osuditi jer je ustupio svoje zemljište za potrebe Gradskog stadiona u Cazinu, jer je preko 50 puta u Ustavotvornoj skupštini Kraljevine Jugoslavije spominjao Cazin i narod Krajine, jer  je bio jedina nada osiromašenom muslimanskog življu na ovim prostorima. To je, dakako, samo dio sramnih grijeha zbog kojih je Nurija Pozderac javno izopćen iz Cazina i Cazinjana. Kad je počeo II Svjetski rat, a ustaški okupator stavio svoju krvavu šapu na „Tursku Hrvatsku“, Nurija Pozderac je, kako to obično i rade prave zlikovci i ugnjetivači, među prvima digao glas protiv fašizma pod fesovima. Haj’ što je dizao glas i radio na eliminaciji milog ustaškog okupatora, ali što je u svojoj kući sklanjao razno-razne neprijatelje poput Mileve Ponjević. Svi sada znaju i to nekažnjeno govore da su „Židovi i Srbi od boga prokleti i da ih treba ubijati“, a taj luckasti Pozderac počeo da ih skriva i čuva od ispunjenja božijeg nauma kroz ruke Maksa Luburića i njemu sličnih.  I ko zna šta bi sve svome Cazinu i Bosni i Hercegovini uradio zli komunista Nurija da ga smrt nije sustigla na visoravni Vučevo nadomak Sutjeske.  Srećom, prošao je vakat Nurije i njegovih drugova, a Cazinom je, umjesto otvorene kanalizacije i Čajinog potoka, potekao med i mlijeko. Ne samo da smo dobili obećane zlatne kašike nego i čitave servise za ručavanje obložene u plemenite kovine.  Škola koja je, kuku  nama, nosila ime tog lopovčića, pod okriljem noći preimenovana je, a slika koju su zli komunisti nacrtali na pročelju škole da joj se, u nedostatku Boga, mole i klanjaju, prebojana je krečom.  Spomenik borcima palim u borbi protiv onih koji su Muslimane smatrali „cvijećem hrvatskog naroda“, opet u sred mrklog mraka, katapultiran je u šumarak skriveni. Još se pravednije postupilo prema spomeniku zlog Nurije. Njega je isto odnio vrag, ili bager. Ne znam tačno.

Eto zato je Branko Miljković bio ukrivu. Jer da je znao koliko mi u BiH brzo zaboravljamo svoju prošlost, nikad se ne bi ohrabrio dati onakvu kvalifikaciju. E pa, sretan ti Dan državnosti Bosne i Hercegovine, druže Nurija.  Sretan dan državnosti zemlje koja te se odrekla, iako se ti nje nikad, pa ni u vremenima najteže borbe, nisi odricao.

Objavio: Ned, 04/12/2011 - 18:34

Facebook komentari

Back to top