Srebrenica – bolna uspomena

Home

Srebrenica – bolna uspomena

Stotine i stotine novih nišana zabijelit će u nedjelju srebreničku dolinu smrti. Jednako toliko napaćenih duša naći će smiraj, a mnogo, mnogo više majki, prijatelja, braće i sestara pronaći će duševni mir i satisfakciju koji se proteklih godina nametnuo za istinsku bit njihovog postojanja.  I ove godine Komemoracija će proći,a Srebrenica će ostati sama, mirna, tiha i učahurena u svom bolu.

Piše : Ajdinović Faruk

Govoriti o monstruoznom broju žrtava koji živote izgubiše samo zbog svojih imena, više nema smisla jer su i najeminentniji stručnjaci potvrdili ono šta klerofašisti u Parlamentu naše zemlje, nacionalsocijalisti u skupštini entiteta nastalog na srebreničkom genocidu i obični „domaći“, mržnjom zadojeni nacionalisti nikako ne žele prihvatiti, a to je činjenica da se u Srebrenici, tom malenom mjestu prepunom ruda i minerala, desio najstrašniji zločin od Hitlera pa do današnjih dana. Prava tema o kojoj svakako vrijedi diskutovati je : šta je Srebrenica danas ? Marimo li za nju i njene stanovnike onako kako bismo trebali i kako nam nalažu sve moralne, ljudske, pa i vjerske norme ? I što je najvažnije : Je li zaborav počeo nagrizati uspomenu o genocidu kao najstrašnijem zločinu kojeg međunarodno pravo poznaje.

U Srebrenicu će se ovih dana sjatiti sva politička i ina svita. Provozat će se svojim ulickanim jurilicama kroz Srebrenicu u koja već 15. Godina vegetira. Proći će urušenim ulicama kojima prolaze tek uporni i tvrdoglavi povratnici. Bacit će pogled na porušene škole u kojima se više ne uče prvi brojevi i prva slova.  Osjetiti miris lipe iz obližnjeg parka u kojem su se penzioneri skupljali, a onda shvatiti da tu više niko ne provodi sumorna ljetna poslijepodneva. Biće mirni, tihi, dostojanstveni na komemoraciji, a onda se vratiti u svoje automobile, zavaliti u sjedište, upaliti klima uređaj i nestati brzinom svijetlosti iz grada koji više liči na neki nestvarni, avetinjski grad, koji svakim danom postaje sve tiši i tiši, dok se jednom ne ugasi.

Pa ponavlja li se zločin nad Srebreničanima svaki put kad političari samo obećaju pomoći Srebreničanimaa ?! Ponavljali se zločin kad potencijalni povratnici odustanu od povratka na zgarišta prijeratnih života, kad shvate da nemaju vodu, struju, ambulantu ili školu ?!  Odgovor se nameće sam po sebi tražeći šansu  u ono malo ljudskosti nadležnih, tražeći makar mrvu savjesti i želje da Srebreničanima, majkama onih koji svoje mlade živote žrtvovaše za nas, život kroz male svakodnevne stvari učine lakšim.

Neka krenu od hapšenja onih koji su ’95. Prekopavali grobnice, trovali izvore, streljali hiljade. Neka hapse one koji i dan danas, kad je cijeli svijet priznao tragediju Srebrenice,  one koji presreću povratnike i prijete im. I na kraju neka uhapse parlamentarce SNSD-a kojima je i Srebrenica još uvijek „uspješna vojna akcija“, a streljanje srebreničkih dječaka, muškaraca i staraca „kolateralna omaška“.  Teško je gotovo nemoguće vjerovati da je četvero ( brojem : 4 ) ljudi koliko ih je optuženo za genocid u Srebrenici moglo isplanirati, napasti, razdvojiti, pobiti, a zatim i preturati kosti 8500 ljudi. Pa eto domaćeg zadatka onima koji se tako svesrdno kunu u Srebrenicu i pomaganje žrtvama, da im olakšaju život hapseći one koji su im jučer djecu odveli sa kućnog praga, a sad im se cinično cerekaju u lice.

Srebrenica je tamna mrlja na savjesti svijeta. To je poraz, krah i kataklizma svih principa na kojim funkcionira UN. Srebrenički genocid konačni je slom onog što zovemo međunarodna pomoć i povjerenje.  Onaj nesretni i nespretni Buthros – Buthros Ghali, njegov još nesposobniji i debilniji pomoćnik,  drski japanski diplomat, Yasushi Akashi,  zatim spavalica Philip Morion, pa onaj francuski general Janvier i na kraju Thomas Karemans, zapovjednik holandskog bataljona, i njegovi vojnici koji onako razdragano proslaviše odlazak iz poklane Srebrenice. Svi su oni samo dio lanca koji nije mogao ili nije htio spriječiti pokolj u Srebrenici. Oni su dio osovine koja je prvo zaštitila Srebrenicu, pa je onda nemilosrdno izdala, niti ne trepnuvši za narodom koji puštaju na milost i nemilost povampirenim Mladićevim plaćenicima.  Svi su oni utjecali na to da UN kao organizacija izgubi svaki kredibilitet u Bosni i Hercegovini i upravo bi zato svi mi, naročito mladi ljudi, morali opreznije, bojažljivije, ali i hrabrije prilaziti i učiti o Srebrenici kako se ona ne bi nikome i nikad ponovila.

Umjesto toga mi imamo ugostitelje koji bez imalo srama na 11. Juli dovode najnoviju „zvezdu“ scene, imamo djecu koja smišljaju umobolne viceve o Srebrenici, imamo domaćice koje radije gledaju sapunice nego komemoraciju, i imamo one koji su uvjereni da je sve to samo plod bujne mašte. Pa treba li nam jači, bolji i uvjerljiviji razlog, da Srebrenicu otmemo od zuba zaborava i da svi zajedno, bez obzira na vjeru i naciju, stanemo pored onih nišana što tako neoborivo svjedoče o tragičnosti naroda koji je tu nekad živio. Poklonimo se žrtvama, izvučemo pouku iz njihovog stradanja, i sa mišlju prema onom neponavljanju srebreničke tragedije krenemo u izgradnju boljeg i sretnijeg sutra u Bosni i Hercegovini.

Objavito: Pet, 12/02/2011 - 16:07

Facebook komentari

Back to top