Stradanje porodice Ale Čovića (svjedočenje) (2)

Home

Stradanje porodice Ale Čovića (svjedočenje) (2)

Ale Čović (1920.-1950.) je jedini muški potomak iz drugog braka Mustafe – Muse Čovića. Musa, sa oko 500 dunuma zemlje (oranice, livade, šume i pašnjaci), te sa značajnim gospodarskim objektima i brojnim stočnim fondom, bio je jedan od imućnijih domaćina u naselju Liskovac, općina Cazin. Sa Alinom majkom (Bejhana, rođena Džehverović, 1892.-1976.) imao je jos tri kćeri. U prvom braku (supruga umrla) rođena su mu dva sina i dvije kćeri.

Priprema: Esad ŠABANAGIĆ

Kada se Ale rodio u Liskovcu su pored Musine živjele su još dvije porodice Čovića. Nema sigurnih podataka kada i od kuda su se ovdje doselili ljudi prezimena Čović. Prema jednoj verziji, Musin otac Tale ( ili pak Talin otac), ovdje se doselio iz Dalmacije još u doba Otomanskog carstva. Prema usmenom predanju, koje je Musa prenio svojim potomcima, Čovići su se doselili iz oblasti „Cetina (da li iz doline rijeke Cetine, Cetinska krajna, gdje i danas žive brojne porodice Čovića-katolika, ili pak okoline današnjeg Cetingrada, ostalo je nepoznato). Po drugom izvoru, Čovići su u Liskovac doselili iz Šturlića, u kojem i danas živi brojno pleme Čovića-muslimana. (Musa je pak govorio da on nije u srodstvu sa Čovićima iz Šturlića). U svakom slučaju, danas u Liskovcu živi svega osam porodica potomaka Muse Čovića.

Zapisnik o saslusanju Ale Covica

Ale je imao relativno bezbrižno djetinjstvo. Njegova dva starija brata sa ocem su vodili dimaćinstvo, tako da je on bio značajno „oslobođen“ od poljoprivrednih i drugih poslova. To mu je omogućilo da u vrijeme odrastanja više i slobodnije putuje i stupa u kontakt sa užom i širom sredinom. Još od malena pokazivao je izvanredan interes za učenje i obrazovanje. Škola nije bila u blizini, te je on samoincijativno odlazio kod pismenih ljudi tog vremena i od njih učio da čita i piše. Nabavljao je i novine i knjige, a u tome su mu pomagali upravo njegovi „učitelji“ i trgovci. Često su mu nepismeni ljudi donosili štampu, da bi im on pročitao vijesti i informisao o tome šta je novo u svijetu. Na taj način stekao je simpatije, i bio je vrlo omiljen. Uživao je i neprikosnovenu podršku i zaštitu svoga oca, a posebno majke i sestara. Volio je pomoći  siromašnima. Često je uticao na svoga oca da radnicima, koji su bili angažovani za rad na imanju, dodjeli i više nego što su zaradili.

Ale se 1939. godine oženio sa Bejzom (Ramo) Abdić (1922.-1996.), rođene također u Liskovcu. Raskošna i dugo pripremana svadba, obavljena je na imanju Čovića uz brojne zvanice. To je za moju majku zasigurno bio najsretniji trenutak u njenom životu, kao i rađanje prvog djeteta već naredne godine. Međutim, radost nije dugo trajala. Sve poslije u njenom životu bila je patnja i nadčovječanska bitka za život njene djece.

Drugi svjetski rat se rasplamsavao i širio Evropom. Već 1940. godine formira se tzv. Nezavisna Država Hrvatska na tlu Kraljevine Jugoslavije, koja je obuhvatila i Vrbasku banovinu, a kojoj je pripadala i Cazinska krajna. Nova država 1941./42. nasilno mobiliše svo sposobno ljudstvo u svoju vojsku tzv. domobrane, radi svoje odbrane i pomoći Hitlerovoj Njemačkoj, uz čiju pomoć je i formirana. Dalja Alina sudbina je vojska i vojevanje, koje se prostorno dešavalo u Cazinskoj krajni. Do 1949. godine, pored već pomenutog djeteta, Ale je sa svojom suprugom dobio još šestero djece: ukupno pet sinova i dvije kćerke od kojih je jedna umrla pri porodu. Alina porodica, koja se iz godine u godinu uvećavala, živjela je u zajedničkom kućanstvu njegovog oca sve do 1946. godine. Te godine je Musa izdijelio svoje imanje sinovima, koji su formirali svoja domaćinstva.

 

Promocija knjige Cazinska buna 1950 u maju 2007. godine u Cazinu

Ale, Huskinovac i partizan 

 U vrijeme istrage 1950. UDBA (Unutrašnja državna bezbjednost) je konstatovala da je Ale za vrijeme Drugog svjetskog rata, bio „pripadnik neprijateljske legije“, „kontrarevolucionar“, „otpadnik“, „kulak“, „državni neprijatelj“ itd, koji je i u ratu „radio protiv naroda“. Kao takav morao je biti najstrožije osuđen. Osudili su ga na smrt i strijeljali.

Godine 1997. obratio sam se Hrvatskom državnom arhivu u Zagrebu i tražio podatke o Ali, kao pripadniku domobrana. U pismenom odgovoru, kojeg sam dobio od Arhiva, stoji da oni u svojoj evidenciji nemaju nikakve podatke o njemu. Tako, do danas nije (nisam mogao) vjerodostojno utvrđeno da li je on bio pripadnik domobrana, kada im je pristupio i koliko se eventualno zadržao. U UDBINIM dokumentima nastalim u istrazi navodi se da je bio u domobranima, ali nigdje se ne spominje da je Ale bio i partizan, i partizanski komadant (za šta postoje pisani dokazi) što ukazuje na njenu nevjerodostojnost.

Ale je ipak imao određenih kontakata sa domobranima, na šta ukazuje njegova aktivnost u vrijeme nastanka „Muslimanske milicije“, poznate u Cazinskoj krajni kao Huskina vojska. Naime, 1942. godine sa Alom u vezu dolazi Husein - Huska Miljković, tada partizanski komadant u Petrovoj gori. Huska, predratni prvi Musliman komunista u Cazinskoj krajni, nezadovoljan sa sve prisutnijim međunacionalnim sukobima u tom kraju, u kojima su naročito stradali Srbi, ali i drugi, odlučio je formirati svoju vojsku, radi suzbijanja tih sukoba i odbrane naroda i kraja. Po uputstvu Huske Ale preuzima aktivnosti na pripremi i mobilizaciji ljudstva. U narodnu je ostalo sjećanje na njegovu izvanrednu aktivnost i organizacionu sposobnost. On obilazi garnizone u Bihaću, Dubici i drugim mjestima i vrbuje domobrane za Huskinu vojsku. Brojni od njih su krajem 1942. i početkom 1943., pod punom vojnom opremom, dezertirali i priključili se Huskinoj vojsci. Alina supruga je svjedočila da su najčešće noću dolazili njihovoj kući sa oružjem, odmorili se, a potom bi otišli na Johovicu, gdje je bio Huskin štab. Tada je formirano 11 ili 12 bataljona sa 3.000-4.000 pripadnika. Braća Nikola i Stevo Božić, tada na ključnim pozicijama u partizanima u Odjeljenju za zaštitu naroda (OZNA) i obavještavnoj službi, svjedočili su da je Ale imao ključnu ulogu u formiranju Huskine vojske. Bio je Huskin zamjenik zadužen za pozadinu, intendant.

Huska je krajem 1943. godine zaključio sporazum sa partizanima o saradnji, i već početkom naredne godine im prilazi sa svom svojom vojskom. Formirana je partizanska jedinica Unska operativna brigada, čiji je komadant bio Huska. Ale, sada partizan, ponovo ispoljava hrabrost i sposobnost, te ubrzo postaje jedan od partizanskih komandanata. Bio je komadant mjesta Pećigrad, a potom i Tržačkih Raštela.

U tom vremenu, ustaše često dolaze kući Alinog oca, nezadovoljni što je Ale u partizanima vrše nasilje i pljačkaju imovinu (odveli su više grla konja, goveda, ovaca i znatne količine žita).  Prijetili su da će pobiti Alinu ženu i djecu ako im se on ne pridruži. Pred svaki njihov dolazak Alina supruga i djeca morali su se skrivati. Najzad su morali otići u izbjeglištvo. Jedno vrijeme boravili su u komandnom mjestu Pećigrad u kući poštara zvanog „Hulavka“.

 Nezadovoljni zbog stalne torture ustaša, Alina braća vrše pritisak na oca da Alu izdvoji iz domaćinstva. On to i čini. Dok je još trajao rat, Musa je na svom imanju sagradio dvije nove kuće sa svim pratećim objektima. Jednu od njih, po završetku rata 1946. godine, dobio je Ale. Pored znatnog stočnog fonda, ratarskog pribora i slično pripalo mu je i oko 150-200 dunuma zemlje.

Kraj rata Ale je dočekao na funkciji komadanta puka u Bihaću, što je u ono vrijeme podrazumjevalo i funkciju komadanta garnizona i grada. Tada sa 25 godina starosti, pismen i sa značajnim ratnim zaslugama, bio je perspektivan vojni kadar. Viša komanda je zahtjevala da uđe u Partiju i da ide u Rusiju na dalje vojno doškolovavanje. Tome su se žestoko suprotstavile njegova majka i supruga. Teške ratne godine koje su preživjele, a sada u novom domu, nisu mogle ni zamisliti dalji život bez njega. Alina supruga, tada 23-godisnja majka petoro djece, Alina majka u već poodmaklim godinama, molile su ga da to odbije. Razapet između ideala za koje se borio i porodice kojoj nije imao vremena godinama posvetiti potrebnu pažnju i ljubav, teško mu je bilo da se odluči. I najzad, odlučio je da se vrati porodici i na svoje sada novo imanje. Nakon značajnog doprinosa kojeg je dao u odbrani naroda i domovine od fašizma, smatrao je da je za njega rat završen. Odbio je ući u Partiju i odlazak u Rusiju. Dobrovoljno se demobilisao 1946. ili ’47. godine.

Međutim, solidna osnova za život ubrzo će se urušiti. Siromaštvo, kao i kod ostalih krajišnika, ubrzo će zakucati na vrata Alinog domaćinstva. Država je seljaštvo svojom neprimjerenom agrarnom politikom dovela u nezamislivo siromaštvo.

 

 
Objavito: Ned, 12/04/2011 - 18:10

Facebook komentari

Back to top