Stradanje porodice Ale Čovića (svjedočenje) (3)

Home

Stradanje porodice Ale Čovića (svjedočenje) (3)


Sva očekivanja Aline porodice da će im njegova demobilizacija olakšati život u potpunosti su pala u vodu. Njihov život sada postaje još teži, užasan, pa sve do granične crte smrti. Sada u civilstvu u svojstvu odbornika, Ale je svakodnevno odsustvovao od kuće, angažirajući se na učvršćivanju nove vlasti i sprovođenju mjera na izgradnji nove države. Bio je vrlo aktiva.

Priprema: Esad ŠABANAGIĆ

Ubrzo, već te 1947. godine država donosi čitav niz zakona za preobražaj sela i uspostavlja agrar po uzoru na Sovjetski savez. Svojom pogrešnom politikom, ona na seljaštvo prebacuje teret megalomanske industrijalizacije, izdržavanje enormnog državnog aparata i finansiranje drugih državnih obaveza. Seljaštvu se nameću nepodnošljive mjere: „dobrovoljni“ otkup poljoprivrednih proizvoda, (koji se u praksi pretvorio u otmačinu i pljačku), „društveno-koristan rad“ (prisilno odvođenje seljaka na najteže državne poslove), kolektivizacija (vraćanje seljaštva u „feudalni“ sistem), porez (državna ruka još dublje u džepu seljaka) i savezne obveznice (iznad svih nameta namet). Državni organi (UDBA, milicija, odbornici i druge državne strukture) su vršili nezapamćenu prisilu nad seljacima, kako bi realizirali proizvoljno određene im nametnute obaveze. To je seljaštvo u državi, a posebno u ratu iscrpljenoj, siromašnoj, prenaseljenoj i po svim drugim osnovama zaostaloj Cazinskoj krajni i Kordunu, dovelo do ruba egzistencije. U pitanje je bio doveden i njihov biološki opstanak. Posebno je bio neizdrživ teror pojedinih predstavnika lokalnih organa vlasti. Državni službenici, koji su odmjeravali i realizirali pojedine namete seoskim domaćinstvima, bili su oslobođeni tih obaveza. Da bi zadržali svoje privilegije, a i dokazali svoju privrženost novom režimu, u svom djelovanju ispoljili su do tada nezapaćenu samovolju i nasilništvo.

Nacelnik opcine Cazin Nermin Ogresevic i Vera Krzisnik-Bukic

Ale odbija da učestvuje u sprovođenju državnih mjera, koje su značile torturu nad narodom, a one su takve i bile. Tako je odbio mjesto predsjednika mjesnog narodnog odbora, upravnika zemljoradničke zadruge i druge funkcije. Od njega su bivši saborci tražili da nešto poduzme, da njima i njihovoj djeci olakša život. On je to i pokušavao, ali umjesto razumjevanja, vlast ga je proglašavala izdajnikom i prijetili mu smrću. Bio je razočaran. Ideali za koje se borio pogaženi su do temelja. Sveopće nezadovoljstvo naroda je raslo. Kulminiralo je masovnim narodnim buntom koji se desio 06.05.1950. godine, kasnije nazvan Cazinska buna 1950. Ale staje na čelo Muslimana Cazinske krajne, i sa više stotina njih kreće na „narodnu“ vlast, da skinu „jaram“ koji više nisu mogli nositi. Tog dana, uoči Jurjeva, njegova majka i supruga su ga preklinjale da ne ide, govorile su mu da je to sve zavođenje i prevara, da ih ne ostavlja. Vidim ga kao u magli, kako nervozno i zamišljeno šeta dvorištem naše kuće sa oružjem na sebi. Nije ih poslušao. „Sada je prekasno, moram ići…“- , rekao je i otišao.

Krajem maja 1972. godine, dobili smo rješenje Sekretarijata unutrašnjih poslova (SUP) grada Sarajeva, da se 06.11.1950. treba upisati kao datum smrti Ale Čovića. Sve do tada živjeli smo u nadi da je živ. Ovo rješenje je izdato na osnovu zahtjeva kojeg sam još kao student (1967.) uputio Izvršnom vijeću u NRBiH. Tražio sam da se mojoj porodici kaže, da li je on živ ili mrtav, kako bi se mogla sprovesti ostavinska rasprava i druge pravne radnje. Poslije 22 godine od prvostepene presude u Cazinu, i 5 godina nakon podnošenja zahtjeva Izvršnom vijeću, stigao je zvanični akt o Alinoj sudbini o kojoj do tada nismo ništa znali. Tako je postupala država prema građanima drugog reda, koja se proglasila demokratskom i pravnom.

 Ubistva civila u Liskovcu; pokušaj likvidiranja Aline obitelji

Na dan ustanka u poslijepodnevnim satima u Liskovac je došla brojna vojna formacija. Desetak vojnika sa dugim cijevima opkolilo je Alinu kuću, a potom izvršili premetačinu. Od majke su tražili da im kaže gdje je Ale, te ako to ne učini da će je strijeljati. Nije im mogla ništa reći, jer i nije znala gdje je on. Vezali su je na očigled nas djece, i uz pratnju dva vojnika, odveli  u komandu u Liskovac na strijeljanje. Gušili smo se u plaču i suzama trčeći za njima sve dok nisu zamakli iza prvih kuća ka Liskovcu. Ona, takođe u suzama, izbezumljena grlila nas je sve dok je na silu od nas nisu otrgnuli. Istovremeno su otjerali našu junicu i nekoliko ovaca i zaklali ih u Liskovcu.

Sa otvora promocije knjige Cazinska buna 1950 u Domu kulture Cazin

Pred noć su je vratili kući, a potom joj naredili da odmah pođe u šumu Crnaja i pronađe Alu. Zaprijetili su joj, ako ga ne dovede da će nas sve pobiti. Nije smjela ići sama, te je povela najstarijeg 10-godišnjeg sina. Vratili su se kasno u noć bez Ale.  U Crnaju, udaljenu oko 6 kilometara, nisu ni otišli. Skrivali su se u obližnjoj šumi, udaljenu od naše kuće oko 2 kilometra, dok se nije smračilo. U jutro narednog dana, nju i nas djecu, odveli su u komandu u Liskovac, gdje su nas pritvorili u šajer (ostava za sijeno) Huske Ajkića. Potom su nas kolima Mehmeda Đogića, opet u pratnji vojske, odvezli u Cazin na streljanje. Ahmet Kulenović, tada visoko pozicionirani UDBOVAC, naredio je da nas vrate nazad. Ale se u međuvremenu predao. Da odvođenje Aline porodice na streljanje nije bilo puko zastrašivanje, potvrđeno je ubistvom bez suđenja većeg broja civila na terenu, među kojima i sedam u Liskovcu. Ne sjećam se tačno datuma ( 8. ili 9. maj) kada se iza ponoći čula rafalna paljba. „Ah,ubiše nekoga!“, prošaptala je moja nena. Kada je svanulo, sa prozora naše kuće, na brežuljku kod kuće Agana Beganovića, u bijeloj odjeći vidjela su se mrtva tijela. Tu noć su ubijeni on i njegov 15 godišnji sin Mahmut. Kako su tada izvođene likvidacije odabranih civila, može se vidjeti i iz slučaja kojeg su u već pomenutom djelima opisali autori dr. Vera Kržišnik-Bukić i Mirsad Abazović: „Mehmeda Miskića Abu uhvatila je vojnička patrola nekoliko dana poslije Bune. Najprije su ga ranili, ali je uspio da pobjegne, a našla ga je druga patrola predvođena lokalnim odbornikom Ejubom Hozanovićem. Oficir iz te patrole ubio ga je revolverom i naredio da se njegovo tijelo pokrije sa malo zemlje jer, bandit ne zaslužuje normalan ukop”. Po nalogu odbornika iz Liskovca i Alina porodica je bila upućena u Cazin na streljanje.

Sa UDBOVCEM Kulenovićem sam se susreo 1993. godine, i pored ostalog, razgovarao i o ubistvima civila u Liskovcu. Tom prilikom mi je potvrdio da je do ubistva  došlo po nalogu lokalnih odbornika. Na zahtjev odbornika u Liskovcu i Alina porodica je trebala biti likvidirana. Napomenuo bih da istraga o ubistvima civila na terenu i procesuiranje naredbodavaca i ubica nikada nije obavljeno.

Objavio: Ned, 04/12/2011 - 18:11

Facebook komentari

Back to top