Stradanje porodice Ale Čovića (svjedočenje) (4)

Home

Stradanje porodice Ale Čovića (svjedočenje) (4)

Buna je bila dominantan faktor (ako ne i jedini) koji je doprinio da je država već slijedeće godine od njenog izbijanja, pristupila preispitivanju svoje politike prema selu. Uvidjela je probleme koji su bili očiti i prije Bune, i ukinula je svoje nepravedne mjere prema selu. Međutim, nije prestala sa omazdom prema ustanicima, njihovim porodicama pa i cijelom pobunjeničkom kraju.

Slijedeća strašna neizvjesnost bila je progon porodice ustanika u Srbačke logore. Alina supruga je uspjela požnjeti pšenicu, ali je zakasnila sa vršidbom. Lokalni odbornicu su na nju vršili ogroman pritisak da obavi vršidbu i preda otkup. Tek što je to uradila uslijedio je progon. Rano ujutro 3. avgusta pred kuću su im došli odbornici sa milicijom. Naredili su Alinoj majci i supruzi da u roku do trideset minuta, zajedno sa svim ukućanima, napuste kuću i pođu s njima. Kuda i zašto odgovor nisu dali. Samo su, uz galamu i psovku, zahtijevali da se kuća što prije napusti. Rekli su nam da ne trebamo ništa nositi od stvari, da idemo na kraće saslušanje, te da ćemo se ubrzo vratiti nazad. Pred kućom su nas čekala zaprežna kola strica Hasana, kojem su naredili da nas uz, njihovu pratnju, preveze do Šturlića. Tamo nas je čekao vojni kamio i brojne porodice drugih ustanika. Kako je tada bilo mojoj majci, ženi od 28 godina sa 6-ero djece, maloljetnom zaovom, te starom i bolesnom svekrvom, teško da se može i zamisliti.

U Srbcu, u prvoj i drugoj godini izgnanstva, prošenje je bilo glavni izvor prihoda za preživljavanje. Majka i nena su povremeno radile kod imućnijih mještana i tako prehranjivale porodicu. Sa požnjevenih žitnih polja i sa obranih kukuruzišta, sakupljali smo preostalo žito. Prekopavali smo obrana krompirališta, sakupljali plodove u prirodi…i tako dolazili do izvjesnih količina hrane. Ja sedmogodišnjak, i godinu dana stariji brat Husein, bili smo u najmu (čuvali smo stoku drugima). Najstariji brat Ramo (11 godina) često je zamjenjivao majku na radu u Poljoprivrednom dobru za vrijeme kada je ona bila teško bolesna. U toku druge godine prognanstva, jedan dio prognanika zaposlio se u Poljoprivrednom dobru „Motajica”, među kojima i moja majka. Radili su od jutra do mraka, na vrlo teškim poljoprivrednom poslovima uz minimalnu naknadu. To je, u stvari, bilo robovsko nadničenje. Radni staž im nije nikad evidentiran. Ali, moralo se raditi da bi se preživjelo.

Krađom naše pokretne imovine, oduzimanjem imanja, progonom i smještajem u tuđe kuće (takođe prognanih), uskraćivanjem bilo kakve pomoći i brige…dovedeni smo na prosjački štap. Pred domaćim pravoslavnim stanovništvom, koje je prema nama bilo krajnje korektno, i bez čije pomoći ne bismo preživjeli, osjećali smo se krajnje nelagodno, postiđeno i poniženo. Pogaženo je u nama svako ljudsko dostojanstvo.

Protjerivanja porodica ustanika u Srbac bilo je višeslojno kažnjavanje. Na pradjedovskim ognjištima onemogućeno je: rađanje djece, odrastanje i bezbrižno djetinjstvo već rođene djece, te prirodno umiranje starih osoba i obilježavanje njihovih mezara/grobova. Preživjela djeca, traumatizirana, brzo su sazrijevala/odrastala. Odrasli su preko noći postajali sijedi starci. Svakodnevno isčekivanje da se nešto pozitivno desi, ljude je dovodilo do ludila. Šta će sutra djeca jesti? Hoće li preživjeti? Šta je bilo i šta će biti sa osuđenim – očevima, muževima, braćom…? Hoće li se ikada vratiti u rodni kraj? Ovakva i slična pitanja bila su svakodnevna razmišljanja prognanika.

Bilo je bježanja i pokušaja povratka u Cazin i Kladušu, ali, to se skupo plaćalo. Slično kao i kod progona, povratnike su hapsili, fizički i psihički maltretirali i najzad deportovali nazad u Srbac. Jezive su bile ispovjedi bjegunaca. To je zadavalo strah, te su brojni odustajali od bjekstva u rodni kraj. Sjećam se da nas je posjetio dajdža Ferid. Tom prilikom je donio punu torbu somuna. On i moja majka su preplakali cijelu noć. Bio je užasnut stanjem u kojem nas je zatekao.

Broj umrlih prognanika u srbačkim logorima nikada se neće tačno saznati. Izostankom bilo kakve brige o njima, namjera progonitelja je i bila da prognanici umru od gladi, bolesti ili smrzavanja. Smrzavanje sam i osobno preživio. Sudbina preživjelih, u čisto pravoslavnoj sredini, bila je njihova asimilacija. Ovu u osnovi genocidnu mjeru sprovela je legalna i regularna država na odabranoj grupi svog stanovništva – porodicama ustanika. Dosadašnjim istraživanjem Bune, utvrđeno je da je bilo prognano najmanje 115 porodica sa preko 800 članova. Međutim, u ovaj broj nisu uključeni domaćini koji su se priključivali svojim porodicama po povratku iz zatvora, armije, prisilnog tzv. društveno korisnog rada i sl., kamo su bili upućeni prije ili u vrijeme same Bune.

Kada danas razmisljam o Srbcu imam osjećaj da je država sa nama prognanicima eksperimentisala: koliko dugo porodica (čovjek) može živjeti bez privređivanja i ičije pomoći i brige. Nažalost, ovaj eksperiment su mnogi platili svojim životima. Prerana smrt moje sestre Halide i najstarijeg brata Rame, posljedica su obolenja dobivenih  u srbačkom logoru. Srbačka golgota ostavila je tragove na psihičko i fizičko zdravlje sviju nas prognanika. Kako godine prolaze, to postaje sve izraženije…

Ne može se sporiti državi da je imala pravo reagirati na majski događaj 1950. godine. Međutim, silina kojom je to učinila, ne poštujući ni vlastite zakone, a ni međunarodne konvencije o ljudskim pravima, ne može se ničim pravdati. U slučaju prognanih u Srbac, radilo se o ljudima koji nisu imali nikakvog dodira sa Bunom. Ovim progonom kažnjena su i  još nerođena djeca, koja su svijet prvi put ugladala u  Srpcu.

 U akciji protjerivanja porodica i cjelokupne aktivnosti dominirala su lica srpske nacionalnosti (Mićo Carević, Rade Medić, Momir Kapor, Drago Dodik, Jovica Mudrinić, Gojko Mutić). Od Muslimana značajnu ulogu su imali Hakija Pozderac, Hajro Kapetanović i Šukrija Bijedić. Kasnije su Hakija Pozderac i Hajro Kapetanović otišli da žive u Beograd, odakle se više nisu stalno vraćali u Bosnu i Hercegovinu, a rijetko su posjećivali i Bosansku krajinu.”

(„Državna bezbjednost NR Bosne i Hercegovine i Cazinska buna 1950 – činjenice i kontaverze”, Mirsad D. Abazović).

 „…treba podvući da odluka o raseljavanju porodica osuđenika sa Cazinske krajne nije imala zakonskog uporišta u jugoslavenskim zakonima…već je prosto bila samo partijska direktiva.” – („Cazinska buna 1950.”; Vera K. Bukić).

 

Objavito: Ned, 12/04/2011 - 18:12

Facebook komentari

Back to top