Stradanje porodice Ale Čovića (svjedočenje) (6)

Home

Stradanje porodice Ale Čovića (svjedočenje) (6)


U tom momentu pridružuje nam se Dragin muž Stevo i kaže: „Ahmete, zapiši i ovo. Za iseljavanje porodica nismo dobili nikakvu odluku ili bilo kakav akt. Po mom mišljenju, za iseljavanje, i odabir familija, uz pomoć svojih saradnika na terenu, ključnu ulogu je imao Hakija Pozderac. A ako su i konačnu odluku donijeli neki viši organi, opet su Hakija, Zajko Dizdarević i drugi sugerisali koje familije treba prognati. Nisu protjerane samo familije najodgovornijih za Bunu. Bilo je i onih čiji su domaćini kažnjeni niskim kaznama, ali zbog njihovog bogatstva, ili zato što su se zamjerili nekom od lokalnih moćnika, bili su protjerani.

Ahmete, skrenuo bih ti pažnju na još jednu stvar. Vidiš, ja tebi vjerujem i govorim ti istinu, ono što sigurno znam. Ali, to i nije baš dobro. Nije sigurno još uvijek reći istinu, a još manje napisati i objaviti. Još uvijek ima živih oficira i UDBOVACA, koji ne žele da se sazna istina o Buni. Oni bi i danas mogli ugroziti život onima koji javno i istinito progovore. Tako, npr. danas u Bihaću živi Milan Panić, koji je bio isljednjik 1950. U Beogradu živi Hakija Pozderac, a živ je i Zajko Dizdarević, te brojni drugi. To su ljudi sadisti, koji uživaju u  tuđim mukama. Njihove ruke su i prije Bune bile uprljane do ramena, a u Buni i okrvavljene. Komunisti su takvi, kada su na vrh brda dvije kuće, u jednoj je doušnik. To su ljudi bez plate, a ovi bez plate su i najopasniji. Znam to, vrlo dobro, jer sam radio u takvoj službi, a iskusio sam to i na svojoj koži. Ahmete, čuvaj se. Bilo bi mi žao da ti se šta desi. (Svjedočenje obitelji Božić u a/a)

III Unaprijed državni neprijatelj – „kontrarevolucionarni geni

Ko sam? – prvo saznanje

Djeca ne mogu birati svoje roditelje. Međutim, vjerujem da, kada bi bili u mogućnosti da biraju i odlučiju tokom svog života, sigurno bi opet izabrali iste. Takođe, s druge strane, roditelji ne biraju svoju djecu. Ona se rađaju po prirodnim zakonitostima. Tako sam i ja, sasvim slučajno, jedno od sedmero djece Ale i Bejze Čović. Do svoje sedme godine bio sam, i osjećao sam se, kao i sva druga djeca. Međutim, zbog događaja vezano za Cazinsku bunu, nametnuta mi je stigma „posjedovanja buntovničkih sklonosti”, koja će itekako obilježiti moj život.

Relativno rano sam saznao i ozbiljno shvatio da sam „različit” od drugih, i da u svojoj domovini neću biti tretiran kao svi ostali građani. Ključnu ulogu u samospoznaji imao je moj tetak Sulejman Bilkić. Ovaj hodža (Šturilćanin), partizan, radio je kao državni službenik u općinama Cazin i Bihać. Kod njega sam stanovao dok sam pohađao osnovnu školu u Cazinu, a nakon toga često ga posjećivao. Čitao je razne knjige kao i dnevnu štampu. Nije bio član KPJ, ali je imao Statut i Program partije. O njima mi je rekao da su dobri, ali da sumnja da će ih ikada sprovesti, jer nigdje ne spominju Boga. Meni je savjetovao da dobro proučim ove dokumente i da uđem u Partiju. „Ti, Ahmete, moraš ući u Partiju”- govorio mi je. „Ti u ovom sistemu nemaš nikakve šanse. UDBA će te stalno pratiti. Nećeš moći napredovati u službi, a sumnjam da ćeš se ikada moći zaposliti u Cazinu… Na značajna mjesta ti nikada neće dati, pa kad bi bio i doktor nauka. Tebi će se gledati i tražiti dlaka u jajetu. Ulaskom u partiju ćeš samo umanjiti pritisak na sebe…”.

To saznanje ko sam pomoglo mi je u kontaktu s drugima, da često prepoznam ko su i kakve su im namjere. Ali to saznanje istovremeno me je i opteretilo. Zbog očeve stalne zauzetosti i odsustva od kuće, njega se skoro i ne sjećam. Ko je bio Ale Čović i šta je sve učinio do mojih sedam godina života, tada nisam znao, niti sam mogao saznati, a još manje razumjeti. Buna i sve ono što se poslije dešavalo dovelo je do podjela u narodu na „pobjednike” i „pokorene”. Pokorene su nazivali: neprijatelji, izdajnici, kulaci, banditi, kontrarevolucionari i slično. Tako smo tretirani i mi, djeca pobunjenika. Za mene su znali reći „Čuvaj ga se, on je opasan, Čovići su genetski skloni dizanju buna”. Sve je to kod mladog čovjeka stvaralo kompleks manje vrijednosti, pa sam se ponekad i sam preispitivao „Ko sam ja uistinu”?

Tadašnja Komunistička partija, u koju je odbio ući moj otac, koja mu je oduzela život, koja je brojne porodice ustanika pa i mene protjerala u srbački logor, nije nešto što me je oduševljavalo. Međutim, priče o Buni, koje sam čuo od moje porodice, brojnih ustanika, a i drugih, bile su u suprotnosti sa službenim objašnjenjem od stane vlasti. Želio sam što mirniji život, u kojem bi imao mogućnost saznati istinu, kako o Buni, tako i o ocu. Sve je to doprinjelo da sam prihvatio sugestiju gopodina Bilkića da, kada mi se ukaže prilika, uđem u Partiju. Mislio sam da bi me to moglo dovesti u ravnopravan položaj sa drugima ili bar približiti njima.

ANTRFILE Izjavu je Ahmet Čović  uzimao i prilog pisao za života nekih aktera koji se u tekstu spominju nakon čega su umrli.

 

Objavio: Ned, 04/12/2011 - 18:13

Facebook komentari

Back to top