U dnevniku Velikog Vođe tom je prilikom zapisano…

Home

U dnevniku Velikog Vođe tom je prilikom zapisano…

Kraj jula je u meteorološkom, društvenom, a Bogami i u političkom smislu bio i više nego vruć. Naročito za naše istočne komšije i njihove štitonoše sa ove strane Drine. Nekoliko šamara sa raznih strana, čini se, neće biti dovoljno jaka doza za „ateriranje nebeskih Srba“, kako to genijalno nazva kolumnista „Oslobođenja“, Gojko Berić.

Piše : Faruk Ajdinović

Međunarodna pravda je svoje rekla. Deklaracija o nezavisnosti Kosova je potpuno legalna i u skladu sa zakonom i međunarodnim pravom. Potoci, ma šta potoci, rijeke suze slivale se danima i prale Srbiju. Prvo je Boris Tadić navukao svoje pogrebno odijelo i sa nenaspavanim „lookom“ posjetio Skupštinu gdje su ga opozicioni strvinari, većinom nosioci četničkih odlikovanja iz Radikalne stranke, nekoliko sati oštro korili zbog „pasivnog i internog“ stava, a neki, naročito umobolni, čak su i dozivali Miloševića i njegove, uvijek vješto isplanirane, vojne intervencije.

No nije bitno šta se dešavalo u Srbiji, bitno je ono šta se dešavalo u Repulici Srpskoj, ili kako joj tepaju njeni vječni zagovornici sve od reda Dodikovi bojovnici i bojovnice, „maloj Srbiji“. Prvobitno naricanja, plakanje, kletve i cvilež zamijeniše kudikamo produktivnijim maštanjima o nezavisnosti Republike Srpske.  I ovi zahtjevni poslovi povjereni su odanim čuvarima Dodikove krune, Dušanki, menadžerici, Majkić, Dragi Kalabiću, Rajku Vasiću i Rajku Kuzmanoviću.  Njihove bljuzgotine o nekakvim putevima nezavisnosti išle su tako daleko da ne bi bilo naročito teško zamisliti centalni „komitet“ Dodikove stranke u kojem, u potpunom dimu, sjedi najuže rukovodstvo ove nacional-socijalističke partije. Na zidu neka vojna karte, pred njom Dušanka Majkić s flomasterom u ruci u pokušajima da objasni kuda bi se protezala granica „Nezavisne Republike Srpske“.  Sve to pozorno prati njen stranački idol, dok Drago, vezista, Kalabić šutljivo zapisuje mudre riječi njegove stranačke drugarice. Nakon toga, uz đavolji osmijeh ismijavaju federalnu političku ergelu nesposobnu da izgradi kućicu od lego kockica, a o izgradnji države da i ne govorimo.

Samo se obraz velikosrpske politike smirio od jednog, a stigao je i drugi, nešto slabiji, ali svejedno žestok šamar. Po belaju, opet iz pravne branše. Ejup Ganić nije ratni zločinac, u Dobrovoljačkoj se nije desio ratni zločin, a kompletan Okružni sud za ratne zločine u Beogradu, koji uzgred još uvijek ilegalno drži Iliju Jurišića u kazamatu, može da slobodno iz sveg glasa pjeva borbene ili da se u boljem slučaju usade na vrh glave. Ionako ništa neće promjeniti. Novi alarm u Dodikovim službenim odjama. Alarm trešti, a veliki vođa u papučama i pidžami izlazi iz sobe, u to stižu i dobroznana Dušanka, Drago i dva, nimalo učtiva, Rajka.  Dodik objašnjava razlog ove uzbune, a oficir za vezu i vanjske poslove, Kalabić, na svoja nejaka prnjavorska pleća preuzima zahtjevnu misiju predočenja tužne činjenice da je Srbija još jednom promptno  ismijana, svesrpskom narodu u RS-u.  Sve po starom šablonu : „Svi su protiv Srba. Udario i Teheran i Vatikan na srpsku, tek prebuđenu, nejač“.

SNSD mi je jednostavno preširoka inspiracija da bi ih se tek tako mogao kotarisati. Dodik koji Borisa Tadića izljubi, tri puta po naški je, provoda ulicama Banja Luke, privede na svaki kulturni i sportski događaj, i više je nego izgubljen čovjek ovih dana. S jedne strane tužan zbog svog prijatelja Tadića kojeg su radikalne svrake ovih dana izjele do neprepoznatljivosti i koji se suočava sa potpunim debaklom svoje „Mi se volimo“ turneje. Na drugu ruku, sretan i radostan jer su igre bez granica napokon otvorene i sad svoje glasnogovornike čije ime više ni ne smijemo spominjati da ih ne bi dozvali, može pustiti da pričaju što ni pas, a bogami, ni prosječan član SDS-a, ne bi mogao pojesti.

Tadić je, baš suprotno, u potpunoj frci. Čak ga ni sjede u stilu Clooneya ne spašavaju od gnjeva „sprskih heroja“ koji su sasvim lično pogođeni ovim dvjema odlukama. Sigurno je jednom prilikom nazvao Dodika ispričao mu kako se osjeća, poslušao riječi suosjećanja s onu stranu žice, a nakon razgovora žestoko opsovao sudbinu koja mu za „strateškog partnera“ u RS-u nametne kriminaliziranog shizofrenika Dodika i njegove slijedbenike.

Nesumnjivo je, Srbiji, onoj zaostaloj, Miloševićevskoj, bezobrazno ratobornoj, svakim danom se spremaju novi i sve bolniji porazi i udarci. Pitanje je samo, kada će i hoće li uopće ikad ti udarci biti dovoljno snažni da zaostale i ratoborne Miloševićevce s obje strane državne granice dotuče za sva vremena. Ipak, nije mala stvar činjenica da premijer Dodik i bratija, sve  nemirnije spavaju čekajući novi alarm.

Objavito: Pet, 12/02/2011 - 16:10

Facebook komentari

Back to top