Zarobljeni u cirkusu

Home

Zarobljeni u cirkusu


Rijetko je kad Cazinska krajina u žiži medijskog interesovanja ostatka države. Obično nas se sjete s vremena na vrijeme kad prosvjetari, ljekari ili policajci krenu u štrajk, ili prilikom čestih mafijaških likvidacija kojih ne nedostaje zadnjih godina. No, priča se dramatično mijenja kad se spomene ime Fikreta Abdića, pravomoćnom presudom Županijskog suda u Karlovcu osuđenog ratnog zločinca. Odjednom se Krajina, a i mi s njom guraju cijeloj državi pod nos poput novootkrivenih zvijeri u ekskluzivnom zološkom vrtu koji, samo za oči svekolike publike, ponavljaju izvedbu svoje dobro uštimane cirkuske tačke.

Piše : Faruk Ajdinović

U septembarskim danima se obično intenziviraju „plodonosne i uvijek inteligentne“ forumske diskusije o liku i djelu Fikreta Abdića. Teške riječi, uglavnom psovke, lete na sve strane, a novinari iz drugih dijelova BiH se sjate u Krajinu u želji za još kojim dramatičnim izvještajem u maniru ratne novinarske eskadrile. Temeljito, gotovo pobožno se iskopavaju ratne sjekire,a ako je suditi po izjavi bojovnika koji su rat uglavnom proveli u obliku fetusa ili u sada već čuvenoj Minhenskoj brigadi podno Jorgan planine, sve je spremno da se krene u još jedan obračun za odbranu ideala, ideje, ovog ili onog duhovnog gurua.  Onda kao bomba odjekne vijest da će Abdić i oni koji ga doživljavaju kao preporoditelja Krajine morati sačekati još tri mjeseca do povratka „krajiškog babe“. Jedni se hvataju za glavu i kukaju o bjelosvjetskoj uroti, dok drugi likuju zbog „pozitivne vijesti“ najavljujući skoro „konačno rješenje pitanja Autonomaša“. I nakon par sati, kao poslije razuzdane fešte u nekom vatrogasnom domu, ostaju samo konfeti, gomila uvrijeđenih, gomila obradovanih ljudi. Ostadoše eto i mladi Krajišnici, ničim izazvani, taoci vlastite uskogrudnosti, vlastite mržnje.

Mi hoćemo u Evropu, hoćemo bez viza u svijet, želimo otvaranje granica prema svijetu, a postavljamo, doduše mentalne barikade i granice, samo desetak kilometara od Cazina ?!  Žalosno je šta smo sve spremni napisati, reći jedni drugima. Do bola plaši činjenica šta bismo tek bili spremni uraditi jedni drugima kad bi samo bili malo hrabriji.  Jednako mali i nebitni, jednako nezaposleni, jedno besperspektivni mladi iz Cazina i Kladuše, svakodnevno plivajući u agoniji vlastite egzistencije, i dalje prpošno se stavljaju na raspolaganje širenju animonizeta i one hinjske, najjadnije mržnje. Znam, znam – sad će se neko zapitati : „A šta ćemo sa onima što su poginuli na ovoj ili onoj strani ?“. Ja postavljam protivpitanje – Mislite li da je iko od onih u čije se živote danas kletemo poginuo da bismo, 15 godina nakon njihovih odlazaka, jedni na druge gledali preko nišana ? Je li iko mogao poginuti za to da se, deceniju i pol nakon kraja rata, niko nespreman na najjadniju manifestaciju mržnje i fašizma ne ohrabri otići na fudbalsku utakmicu Krajina – Krajišnik ?

Ima nas čiji su vratovi odavno postali alergični na lance i katance ove lokalne mržnje iz naftalina.  Ima nas koji razumijemo da se od prazne demagogije i ideološkog nadmudrivanja brzo ogladni i koji bismo sve ono što su razno-razni komentatori i reporteri rekli u slučaju „Abdić“ ovih dana, vrlo rado zamijenili za nekoliko radnih mjesta ili samo nekoliko konkursa koji, za divno čudo, nisu namješteni. Ima nas, ali smo tihi i mirni. Ima nas, ali puštamo da golobradi fašisti u raznobojnim dresovima urlaju o „mržnji Cazinjana i Bišićana/Kladuščana/ostatka svijeta“. Ima nas, ali se uvijek ćutke i bespogovorno povučemo pred onima koji zagovaraju nova krvoprolića, nova iseljavanja, nova žrtvovanja generacija i generacija koji nosa ne mogu promoliti ni u jedan kraj svijeta, a da se ne osjeti ugroženima, nevoljenima, osuđenima. Parafrazirat ću :  Ako ste spremni da pored svih podjela koje čereče i rasturaju ovaj komad napaćene zemlje, ljude dijelite i prema tome u kojoj im je formaciji bio otac, ako ste spremni da svoju budućnost množite s nulom iz dana u dan ignorirajući sličnosti, a potcrtavajući različitosti među svima nama… Onda ništa !

Objavio: Pet, 02/12/2011 - 17:05

Facebook komentari

Back to top