Dan koji pamtim: Zavijaju automobili, redaju se jedan po jedan, u gepeke i sjedišta ubacuju krvava tijela

Neke dane čovjek nikada ne zaboravi. Prvi dan u školi, mature, neke proslave novih godina, ekskurzije, prve poljubac, prve štikle...

Takve dane pamte oni rođeni u podnebljima s malo histrorije. Ja, uz sve te „dječije budalaštine“ pamtim i još nekoliko važnih dana u životu. Jedan je ovaj današnji. Prije 24 godine. Vrijeme je ratno, nema snijega, a zima je u kostima. Nema grijanja, vode, struje, hrane. Nema ništa osim nade da će „ovo“ jednom prestati. Da će rat prestati.